Nakon kojeg puta postaneš budala?

Nakon kojeg puta postaneš budala?

Jeste li se ikad to zapitali?

Nakon toliko razočarenja od pojedine osobe u životu se zapitaš kada dobrota preraste u glupost.
Istina je da treba praštati i da svi mi griješimo, ali kada netko uporno radi istu grešku ne mareći za naše osjećaje jer... eto... podrazumijeva se da se mora preći preko toga, zar doista trebamo se i dalje praviti slijepi!

Najgore što možemo napraviti je lagati sami sebe i praviti se da se to ne događa. Malo po malo to će nas uništiti...pojesti iznutra, a da ni ne primijetimo jer koliko god to potisnuli u sebe, to nas boli jer ta osoba nam je dovoljno bliska da smo odlučili prelaziti preko svega. Ali sve ima svoje granice!

Nitko nema pravo to raditi, pa čak ni netko iz obitelji jer nitko po samom rođenju ne dobije dozvolu za to. Mi smo ti koji to dopuštamo. A zbog čega?

Nitko nije toliko vrijedan da mu dopustimo da nas nanovo gazi i umanjuje našu vrijednost.

Nitko ne smije iskorištavati nečiju dobrotu i sklonost prelaženja preko nekih stvari.

Jer ako si to dozvolimo znači da dozvoljavamo nekome da pravi budalu od nas. Velika je razlika između dobrote i ludosti, ali prečesto je tanka granica između toga dvoje.

Ljudski je griješiti, ali iz grešaka nešto i naučiti, te iz takvih situacija izaći s naučenom lekcijom.

Ali nikad ne smijemo nikome dozvoliti da pravi budalu od nas. Odmah na početku to svima trebamo dati na znanje, a ako smo se već našli u okruženju takve osobe trebamo to odmah prekinuti. Nitko nije vrijedan toga. I da, znam da nije lagano. Pogotovo ako nam je stalo do nekoga, ali trebamo voljeti i sebe. Izboriti se za sebe. Postaviti granice. I nikoga ne puštati unutar tih granica jer kada se jednom nekome dozvoli da prijeđe tu granicu ta osoba će znati to iskoristiti protiv nas.

Predivan je osjećaj te slobode i svjesnosti svoje vrijednosti, svoje snage da se izborimo za sebe i nastavimo dalje uzdignute glave.

                                                  


Nikada nikome nemoj dopustit da iskorištava tvoju dobrotu i upravlja tvojim osjećajima.
Sam si krojač svoje sudbine i sam odabireš kako će se drugi ponašati prema tebi.
Ili ih spriječi ili ih makni iz svog života. Napravi bilo što, samo nešto napravi! Nemoj pasivno gledati i tražiti opravdanja za takva ponašanja.

                                                 
                                                 

Materinji jezik, nemoj nam otići!

Već sam prije u jednom od prijašnjih postova spomenula tu temu, ali osjećam potrebu da trebam napisati nešto više o tome jer mi se neprestano mota po glavi.

Žalosno je kako ljudi ne cijene svoj materinji jezik. Dosta ljudi se čak i odlučuje pisati na nekom stranom jeziku jer tako mogu doći do većeg broja čitaoca i to mi je još u redu ako netko pokušava pokrenuti nekakav posao, pa normalno da želi zaraditi što više.
Ali ljudi koji pišu svoje male svaštare, poput mene, mislim da bi trebali pisati na svom jeziku.

Nisam protiv stranih jezika, naprotiv, i sama volim strane jezike i mislim da svatko tko ima priliku i želju da treba učiti i nove stvari, pa tako i jezike. Jer cijeli život učimo i trebamo nadopunjavati naše znanje jer toliko ima i starih i novih stvari koje možemo naučiti, tako da bila bi šteta da podignemo zidine oko sebe i zaustavimo priljev informacija.

Neke od jezika koje bi ja htjela znati su korejski, španjolski, francuski, ruski, i usavršiti do kraja engleski. Tko zna, možda mi se jednog dana želje i ostvare.

No mislim da bi trebali više cijeniti i ono što imamo jer imamo jedinstveno pismo i jezik koji trebamo ponosno koristiti kada god možemo.

Jedna od stvari koje sam primijetila je i sve veće korištenje stranih riječi u našem rječniku, i to toliko da za neke više ni ne znamo kako se pravilno kažu na našem jeziku. I ja se nalazim u toj skupini kao i većina.
Baš mi se neki dan dogodilo da jednu riječ uopće nisam znala kako se kaže na mom jeziku, a baš sam ju htjela napisati onako kako se kod nas kaže, i uspjela sam naći prijevod te riječi. A najzanimljivije je što ni stariji oko mene nisu znali odmah prevesti nego sam morala pronaći na internetu, pa sam onda i njima rekla tako da znaju.
Vjerojatno je engleski jedan od vodećih jezika koji nam se počeo miješati s našim, zbog sve te silne tehnologije i društvenih mreža na kojima boravimo svaki dan, i neke su aplikacije na engleskom tako da pokupimo izraze, ni ne razmišljajući kako se to kaže na našem jeziku.
Od uvijek imamo posuđenice iz tuđih jezika, ali mislim da nikada nisu bile u tolikom broju kao u današnje vrijeme, kao da se dogodila poplava engleskog jezika.

Ovim postom želim da ljudi malo razmisle i bore se protiv sve većeg zanemarivanja materinjeg jezika. Trebamo pratiti novosti i biti u toku s vremenom, ali isto tako možemo u nekim situacijama usmjeriti pažnju i njegovati neke stvari jer sigurno ne želimo da se naši jezici izgube i nestanu jednog dana. A za to bi bili mi krivi. Svatko od nas. Svatko tko se nije potrudio da više cijeni svoje.

Tako da učite i nove jezike, ali nikako ne zaboravite i svoj materinji jezik!

Ponoćna palača i Rujanska svjetla, Carlos Ruiz Zafon

Ponoćna palača, Carlos Ruiz Zafon

Knjiga 'Ponoćna palača' je drugi nastavak trilogije Magla od Carlos Ruiz Zafona.
Kao što glasi najava na početku knjige: ''Ova priča o tajnom društvu, željezničkom kolodvoru u obliku labirinta i mračnom liku iz prošlosti svojim će maštovitim pripovijedanjem i raspletom podsjetiti na Zafonov svjetski poznati bestseler Sjenu vjetra.'' , stvarno tako i je.
Iako mi je prvi dio te trilogije (koji sam pročitala nekoliko mjeseci prije) dobar, Ponoćna palača mi je bolja jer ima više misterije i zapleta koji doista podsjećaju na Sjenu vjetra.
No čak i ako niste do sada čitali ikoju knjigu od Zafona preporučam da pročitate. Mislim da ne možete pogriješiti koju god njegovu knjigu da pročitate.
Jako mi se sviđa što njegove knjige možete čitati bilo kojim redoslijedom jer nisu toliko jako povezane da će vam pokvariti knjigu. Ja to nisam znala tako da sam trilogiju Magle čitala po redu, no stvarno redoslijed nije bitan. Svaka knjiga priča svoju posebnu priču.
Ovaj put čitajući knjige uspjela sam zapisati i citate, tako da evo onih koji su mi se posebno svidjeli:

"A ni u što nije tako teško povjerovati kao u istinu i ništa nije tako zavodljivo kao snaga laži."

"Ali linija koja razdvaja snove od noćnih mora tanka je poput oštrice."

"Prekapanje po prošlosti otkrilo nam je okrutnu lekciju, to da je život poput knjige koju je uputnije ne listati unatrag; put na kojem nije važno kuda smo krenuli, jer nikada nećemo moći izbrisati vlastitu sudbinu."

Rujanska svjetla, Carlos Ruiz Zafon 

Najava ove knjige bi me privukla čak i da nisam već od prije upoznata sa Zafonovim djelima.
"Čitatelji svih dobi pronaći će tajnu i napetost te će biti prikovani neizvjesnošću - roman ima snagu Stephan Kinga i istančanost Neila Gaimana." A razlog zašto bi me takva najava privukla jer sam fan i Neil Gaimana. I on ima poseban i pomalo neobičan stil pisanja.
Zadnja knjiga ove trilogije mi je podjednako dobra kao i drugi dio. Svakim novim ispisanim retkom bivamo uvučeni u mistični svijet rezidencije Cravenmoore na obali Normandije. Majka sa svoje dvoje djece seli se iz Pariza u bijegu od svog starog života. Dolaskom u mjesto u početku se sve čini idealno, od novog posla, kuće, i dječje prilagodbe. No sve je sve samo ne idealno, kako dani idu tako obitelj biva sve upoznatija s mračnim tajnama Cravenmoora.
Evo nekoliko redaka iz knjige koje sam izdvojila:

"Ne smiješ vjerovati svemu što vidiš. Slika stvarnosti koju nam pružaju naše oči samo je iluzija, optički efekt."  

"Linija između osjećaja krivnje i želje za životom činila se tako oštrom, poput noža namazana otrovom."

"Mislim da su neka mjesta, neke tisućljetne palače koje se mogu nabrojiti na prste jedne ruke, mnogo više od obične konstrukcije, žive su. Imaju vlastitu dušu i vlastiti način komuniciranja s nama."

"U svijetu svjetla i sjena svi, svatko od nas, treba naći svoj put."

Još nešto što mi se sviđa kod Zafonovih knjiga je predgovor u kojem se obraća čitaocu knjige, što daje dodatnu čar knjizi. Jer osjećate se kao da ste pročavrljali s piscem prije početka čitanja njegove knjige.

"Dragi čitaoče,

Ja sam jedan od onih koji uvijek preskaču predgovore i uvode budući da više volim odmah prijeći na stvar. Ako je to i tvoj slučaj, preskoči smjesta ovu stranicu i baci se na roman, koji je zapravo ono što je uistinu važno. Ali ako spadaš među one čitatelje ( a priznajem da sam i sam povremeno takav) koje grize znatiželja, dopusti mi da ti o ovome romanu ukratko kažem....."


Jeste li vi već nešto čitali od ovog pisca? Ako da, što, i koje vam je njegovo najdraže djelo?

Sreća. Riječ od pet slova, a puno različitih značenja.

''Sreća. Riječ od pet slova, a puno različitih značenja.
Za svakoga čovjeka sreća ima drugačije značenje.
Što znači imati sreće u životu?
Za nekoga su to materijalne stvari, a za nekoga duhovne.
Ali znači li to da kada tih materijalnih stvari nema, nema ni sreće za te ljude?                          Ne znam odgovor na to jer nisam takva osoba. Mene sitnice čine sretnom.''

To je odlomak iz jedne moje priče koju sam davno započela pisati.
Svakodnevno nailazim na razne citate o sreći. I sve to djeluje nekako jednostavno. Ako želiš biti sretan, biti ćeš. No stvarnost je drugačija. Ako netko zaista želi biti sretan mora na tome raditi svaki dan. To je proces koji traje cijeli život. Svakog dana se borimo protiv raznih stvari koje nam dođu na put i pokušaju nas smesti s puta. Iskušenja su svaki dan oko nas, bilo u obliku negativnih ljudi, trendova koji nam nameću da težimo materijalnom i savršenstvima koja ne postoje. Čak i skromni ljudi se znaju naći kako maštaju o nekoj ne bitnoj stvari koju bi si tako htjeli, pa si dozvole da to utječe na njih. No onda se trgnu i zapitaju, što to meni stvarno treba, zar zaista trebam biti tužan što to ne mogu imati. I shvate da je to ne važna glupost koja im i ne treba, da su sretni što su zdravi, imaju obitelj, ili bio što drugo što ih čini sretnima.

                                "Moj život nije savršen,  ali sam zahvalan na svemu što imam."

Neki nemaju ni zdravlje ni obitelj, ali opet nađu u svakom novom danu nešto što ih veseli i gura dalje. Prihvaćaju ono što imaju i ne koncentriraju se na ono što nemaju. Taj popis neimaštine može ići u nedogled jer uvijek će postojati nešto što nemamo i što bi željeli imati. Naravno da treba težiti nečemu u životu, ali ne smijemo si dozvoliti da na putu do toga naša sreća izostane zbog ne imanja istoga.

                                                     "Najbolje stvari u životu se ne vide.
                                                      Zato zatvaramo oči kada se ljubimo, 
                                                      smijemo i sanjamo."


Trebamo se okružiti s onim što volimo, pa što god to bilo. Bilo to sport, čitanje, crtanje, pisanje, izrađivanje, vrtlarenje, istraživanje, šetanje, životinje..... i još hrpa drugih stvari koje nas zanimaju. Nije bitno što su, bitno je da nas vesele i navode nas da kvalitetno utrošimo slobodno vrijeme.

                                          "Izgubi sebe u stvarima koje voliš, tamo ćeš i naći sebe."


Uvijek će se naći neki pesimist koji će reći lako je to pričati. Znam da je lako reći ili napisati, ali i to je jedna vrsta početka. Način na koji ćeš doći do cilja da budeš sretan. Ne postoji osoba koja je sretna dvadeset i četiri sata na dan, svi mi imamo svoje loše dane. No trebamo pokušati što prije izaći iz tog sivila svakodnevice i uroniti u beskraj pozitive koje nas okružuje, nalazi se u sitnicama koje nam se dogode svaki dan.

                                    " Svaka pozitivna promjena u tvom životu počinje sa čistom, 
                                ne dvosmislenom odlukom da ćeš ili napraviti ili prestati raditi nešto."

Jedna od grešaka koje ljudi rade je da svoju sreću podređuju naspram drugih. Tako nikada nećeš biti u potpunosti sretan. Jer ljudi ulaze i izlaze iz naših života. Ako naša sreća ovisi samo o drugima znači da nikada nećemo biti u potpunosti ispunjeni. Čovjek jest društveno biće, čak i mi koji nismo previše društveni i više se povlačimo u svoj svijet knjiga i pisanja opet moramo se s vremena na vrijeme probuditi i izaći među ljude. No ako kreneš izgrađivati sebe kao osobu i tražiti sreću u sebi nikada ti se neće dogoditi da ti sreća u potpunosti nestane odlaskom osobe do koje ti je bilo stalo. Jer bio si sretan i prije te osobe koja je donijela dodatnu dozu sreće u tvoj život, ali odlaskom nije ponijela sve sa sobom jer nikada nije sve ovisilo samo o njoj.

A najveća greška koju možemo napraviti je odreći se samih sebe. Zanemariti stvari koje volimo zbog nekoga drugoga. Drugi nas trebaju prihvatiti takvima kakvi jesmo, a ne da se mi mijenjamo zbog njih. Ako ćemo se mijenjati i ravnati prema drugima nikada nećemo biti ono što jesmo. I tako nikada nećemo biti sretni jer ćemo biti samo ljušture bez pravog ja.

                                              "Budi ono što jesi, a ne ono što svijet želi da budeš." 

Možda se nekome može činiti da sam jako pozitivna osoba, no realnost je drugačija. I ja se svaki dan borim sa svojim ''demonima''. Ali odbijam se prepustiti surovoj stvarnosti. Trudim se svakodnevno, težiti lijepim mislima. I obično mi je lakše gledati pozitivno na nešto kada je u pitanju netko drugi. No najlakše je reći 'Ah, ja sam pesimist i ne znam drugačije.' i skrivati se iza te izjave.
Uvijek svi govore 'Sve se može kada hoće.', i to stvarno tako je. Dok se ne dogovorimo sami sa sobom što želimo i da ćemo se za stvarno pokrenuti nećemo ništa postići.
Tako da pokrenimo se i učinimo svijet ljepšim za življenje!

Moje omiljene i ne tako omiljene serije

Nikad nisam baš nešto voljela serije, pogotovo ne one sve silne španjolske sapunice, a u novije vrijeme turske. Ne volim kad se ponavljaju slične radnje i kada su obični životi u pitanju. Imam dovoljno toga i oko sebe, da bi još gledala i na tv-u u preuveličanoj verziji. Ali zato mi pažnju mogu privući neke serije koje su drugačije.

Započet ću priču unazad.

Zadnju seriju koju sam gledala je American Horror Story.

Prije nisam baš nešto gledala hororce. Onih par što sam gledala su uglavnom bili čista dosada s nekoliko scena na koje se moraš 'scimati', i to je to. Krvi, krvi, i još malo krvi. I na kraju uspiju nekako ubiti glavnog zlikovca koji kolje čitav film, da bi taj isti u zadnjoj sceni ustao kao da nije prije par minuta dobio metak kroz glavu i pao s ne znam ni ja koje visine. Vjerojatno sam naletjela i na one krive hororce jer sigurno ih ima i dobrih. No od tih nekoliko koje sam se udostojila pogledati na nagovor drugih, jedno dvoje je stvarno dobrih. Ali i dalje mi se nekako ne da gledati nešto da čekam kad će izletjeti 'nešto'. Više se volim opustiti i uživati dok gledam.
Ipak sa American Horror Story serijom je bila skroz drugačija priča. Prije nekoliko godina kada je izašla, nisam htjela gledati jer kao prvo hororac, a i svi su oko mene to gledali, pa što bih i ja onda to gledala. Da, znam, glupo, ali eto...znam ja tako iz gluposti kontrirati. Sestra je bila odmah počela pratiti i nagovarala me da pogledam, no ja tvrdoglava nisam se dala nagovoriti sve do prije koji mjesec kada sam pristala. Reko', ajde da ja vidim to.
I tako je krenula moja ovisnost.
Odmah nakon prve epizode sam se navukla na to. Ne znam što mi se više svidjelo, radnja serije, likovi, gluma,....a da ne spominjem uvodnu špicu koja još dodatno potakne tu ovisnost. Uvučena u taj svijet gledala sam epizodu za epizodom i sve više shvaćala koliko sam pogriješila što nisam htjela odmah gledati jer serija je i više nego odlična! Čak imam i za melodiju na mobitelu pjesmu iz prve sezone. Pogledavši prvu sezonu u kojoj je radnja smještena  u ukletoj kući, došla sam i do druge sezone koja me iznenadila s time što su isti glumci, ali glume skroz nove likove. U drugoj sezoni radnja serije je smještena u umobolnicu. Glumci su stvarno predobro odradili transfere u nove i skroz drugačije likove. Zaista su odabrali odličnu glumačku ekipu. Iako se ne zna tko je bolji, meni najdraži glumci iz serije su Peter Evans i Jessica Lange.
Za sada sam odgledala prve dvije sezone, a treću sam započela. Nekako mi treća nije to to. Postavili su si visoke kriterije s prve dvije sezone. A ova mi nekako nema to nešto što ti ne da da staneš s gledanjem. Nadam se da ću ju pogledati do kraja, kao i ostatak sezona.



Seriju prije te koju sam pratila je Vampirski dnevnici.

Trebam li opet spomenuti da ju nisam gledala kada i svi nego s nekoliko godina zakašnjenja. Da...očito to tako mora biti sa mnom i serijama. Vjerojatno je to tako i djelom zato što ne volim te velike histerije oko tako nekih popularnih stvari, no i među tim popularnim se nađe dobrih. Uglavnom, od te serije sam pogledala prve četiri sezone. U početku mi se svidjela i bila zanimljiva, zahvaljujući Damonu i ostalim ''zloćama'' u seriji jer realno gledajući da nema njih bilo bi predosadno. No čak i uz sve to nekako Elenina neprestana neodlučnost između dva brata čovjeku počne ići na živce. Ako se ne možeš odlučiti, daj meni, ja ću odlučiti umjesto tebe!
Valjda sam dogurala do četvrte sezone jer serija ima ono nešto da se navučeš na nju, a i ima još puno likova koji čine seriju dobrom. Kasnije nisam više bila u mogućnosti gledati, pa je tako to ostalo na tome.
Pojavom Klausa i njegove obitelji u seriji dobila sam želju pogledati i seriju The Originals, jer u njoj su oni glavni nositelji radnje. No i to je za sada samo na popisu želja.

Kada sam već kod vampira moram spomenuti da sam pogledala i prvu epizodu True blood serije.
U toj seriji ne znam što mi se manje svidjelo. Likovi, radnja, ili njihovi ''vampirski'' zubi koji više liče na zečje zubiće. Kada me u prvoj epizodi nečega ne privuče ama baš ništa ne mogu se natjerati da gledam dalje i čekam to nešto što će mi učiniti seriju gledljivom.


Serija koju sam gledala dva puta i mogla bi ponovno pogledati je Da Vinci's Demons.

Pogledala sam samo prvu sezonu, i u međuvremenu dok sam čekala drugu sezonu sam opet pogledala prvu, no kada je napokon stigla druga sezona nisam ju mogla pogledati. Serija me oduševila jer sam i inače fascinirana Leonardom da Vincijem i njegovim izumima. Tako da ne čudi da mi se i serija toliko svidjela. A i od malena volim povijest.
Glumac kojeg su odabrali za Leonarda mi baš odgovora za tu ulogu tako da mi je to još dodatni plus seriji. Ovih dana ću pogledati i drugu sezonu. Jedino mi je žao što tako dobra serija ima toliko malo epizoda po sezoni. U prvoj sezoni je samo osam epizoda, a u drugoj deset.
Jedan od postova ću zasigurno posvetiti i Da Vinciju.


Kakav bi ovo post o serijama bio da ne spomenem Supernatural!

Žao mi što od te serije nisam pogledala sve sezone. Nadam se da ću jednog dana imati vremena pogledati sve do jedne epizode te serije jer glavni likovi su baš posebni i ne mogu nikako dosaditi. S njima se može i nasmijati i iščekivati napeto što će biti sljedeće, a i skroz zaboraviti na svijet oko sebe dok se gleda serija. Iznenađujuće je da su uspjeli s toliko puno sezona ostati zanimljivi i podjednako dobri kao na početku.


Naravno da sam pogledala i Igru prijestolja koja me razočarala.

Znam da su knjige uvijek bolje, ali ima toliko filmova/serija koje su snimljene po knjigama pa su dobre, no to nije slučaj kod ovog serijala. Nažalost uspjela sam pročitati samo prvu knjigu, ali i to je bilo dovoljno da ostanem dosta razočarana prvom sezonom serije. Nekako su mi kao dvije različite planete. Radnja je slična, likovi su iz knjige, ali u seriji su se nekako previše posvetili krivim stvarima koje u knjizi nisu u prvom planu. Ne znam što su time htjeli, vjerojatno privući još veći broj gledatelja, ali mislim da bi to uspjeli i bez toga. Radnja knjige je odlična i toliko ima zapleta i svačega da bi serija bila odlična i bez toliko golotinje. Nije da imam nešto protiv toga, ali knjiga i serija su mi ostavile skroz različite dojmove. Volim kada se snima nešto prema knjigama da se drže radnje i što više da slijede knjigu. Znam da ne mogu sve staviti u serije, pogotovo ne kada su neke knjige i preko 5oo stranica, ali trebaju ostati vjerni knjigama. Žao mi je što je to tako, pogotovo zbog zmajeva u seriji koje i inače obožavam. Ali nema veze, samo se nadam da ću jednog dana pročitati cijeli serijal.


Inače od serija, prije sam pratila razne kriminalističke serije kao što su Mentalist, Dexter, CSI, našlo se i nekih sf serija s vanzemaljcima, više se ni ne sjećam kako se zovu. Ali više ni takve serije na tv-u ne gledam. U zadnje vrijeme uopće ne gledam televiziju. Nemam nikakve potrebe. Radije čitam knjigu ili ako baš želim pogledati nešto, pogledam na netu.
Dodatni razlog zašto serije ne volim gledati na televiziji je taj što to prikazuju sve i svakako. Ali doslovno. Prvo počnu prikazivati u normalnom večernjem terminu i stave po dvije epizode. Čak nije loše ni što stave samo vikendom, jer kad se sve zbroji, četiri epizode po tjednu i nije tako malo. No onda nakon dva-tri tjedna, ako ne i prije, pomaknu termin iza ponoći, pa počnu davati po jednu epizodu. A kada mi se svidi neka serija želim što prije pogledati. A ne gledati po dvije epizode tjedno u neko doba noći.

Koje sve serije vi pratite ili ste pratili?

Moje skromno iskustvo u moru blogova

Ovdje na bloggeru sam tek tjedan dana, ali imam potrebu iznijeti neke stvari koje sam primijetila.

Tražeći druge blogove naišla sam na dosta ne aktivnih i zaboravljenih blogova. Nekako mi dođe žao kada naiđem na neki zanimljivi blog, a onda vidim da ništa nije stavljeno već više od godinu dana.

Naravno, svima nama se dogode neke stvari u životu kada možda više se ne možemo baviti istim hobijima kao i prije. Ali nekako mislim da je problem i što ljudi očekuju da od prvog posta imaju veliku posjećenost i hrpu komentara. Pa normalno da ne možeš očekivati da odmah nakon nekoliko postova svi znaju za tvoj blog. Još pogotovo ako ne pišeš na engleskom, mislim da je još teže pronaći puno čitatelja.

Ali zar je to toliko bitno?!

Svaka osoba bi trebala prvenstveno pisati radi sebe i zato što voli pisati. To je ono što te ispunjava i uljepšati svaki dan. A ako usput nađeš i čitatelje to je samo dodani plus. Ne bi trebala biti najvažnija stvar. Ne kažem da meni nije drago kada vidim da je bilo novih posjetitelja ili da se nekome svidjelo, pa je označio da mu se sviđa, naravno da je, jednako kao i svaki pogled na blogu. Ali čak i da nema toga ne bi me to samo tako obeshrabrilo jer pišem najviše zbog sebe. Trenutno sam u fazi u životu gdje mi je ulazak u svijet blogova baš trebao. Nešto novog miješanog sa starim. Od prije volim pisati, ali nisam se još okušala u pisanju bloga. No nije to tako teško kao što se čini. Samo treba skupiti hrabrosti da se napravi prvi korak i da se objavi prvi post. Kasnije ide sve samo od sebe. Bez puno razmišljanja. Riječi idu jedna za drugom i pune retke s lakoćom. Inače mi kod pisanja ne nedostaje inspiracije, a primijetila sam i da dok pišem na blogu da isto tako ideje se bore jedna s drugom koja će prva ugledati svijetlo dana.

Do sada sam naišla na razne blogove, ali jedan me posebno oduševio! Toliko da sam ostala bez teksta. Nisam mogla vjerovati da nečiji blog može zračiti tolikom pozitivnom energijom. Nažalost nisam stigla skroz istražiti taj blog jer nisam imala vremena, ali tih nekoliko članaka koje sam pročitala su ostavili veliki dojam na mene. Odvojite koju minutu vremena i zavirite na taj blog, sumnjam da ćete ostati razočarani.

Ovdje vam je poveznica spomenutog bloga, pa pogledajte!

Uništenje, Michael Robotham

Danas sam pročitala do kraja knjigu Uništenje, napisao ju je Michael Robotham. Do te knjige sam došla slučajno. Mama ju je posudila u knjižnici, a ja kako sam završila s čitanjem svojih knjiga odlučila sam dati priliku i toj knjizi. Prije čitanja znala sam samo da je psihološki triler i da se mami svidjela. Jedino što se s zadnje strane knjige može saznati je to da je pisac više puta nagrađen za najbolji kriminalistički romana u Australiji i da je imao nominacije iz cijelog svijeta. O sadržaju knjige se puno ne otkriva što mi se sviđa. Volim kad ne znam što me čeka.

Knjiga počinje jako zanimljivo, samoubojstvom. Ali vrlo neobičnim samoubojstvom. Žena stoji skroz gola na kiši, jedino ima crvene cipele na nogama. Nalazi se na mostu i razgovara na mobitel ne doživljavajući svijet oko sebe. Spletom okolnosti u priču je uvučen i klinički psiholog Joe O'Loughlin koji radi na sveučilištu kao profesor. Nakon toga događaja njegov se život okreće naglavačke i biva uvučen u svijet pun iznenađenja. 

Ne želim vam previše otkrivati jer knjiga je stvarno odlična. Od samog početka je zanimljiva i ne mora se čekati da se radnja pokrene. Već u prvom poglavlju krenu vam se motati pitanja i želite znati zašto i kako se to dogodilo, što vas tjera da dalje čitate i ne stajate. Pisac čitatelja lijepo uvuče u taj svijet i sve događaje, upoznavajući nas s likovima tako da nam nije teško zamisliti ih.

Čak i ako inače ne čitate takve knjige, pročitajte! Možda vas se toliko svidi kao i meni da ćete preći i na taj žanr. Ne znam zašto je do sada tako malo bilo knjiga iz tog žanra na popisu mojih pročitanih knjiga. Valjda sam se malo izgubila u svijetu fantasy knjiga. No i to se mijenja. 

Htjela sam izvući više citata iz knjige pa ih tu napisati, ali toliko sam se zanijela u čitanju da sam skroz zaboravila na sve. Tako da evo samo jednoga:   

"Srce ima razloge koje razum ne može shvatiti."

A nakon ove knjige ja sam se osjećala baš kao što kaže ovaj citat na slici.

...još malo o knjigama :)

Pošto sam u prošlom postu započela temu knjiga, odlučila sam i ovaj post posvetiti toj temi jer u prijašnjem sam se više posvetila o mom ulasku u svijet knjiga.
To je neiscrpna tema o kojoj se može pisati i raspravljati u nedogled, tako da zasigurno ovo neće biti zadnji post o knjigama. U budućnosti ću raditi i osvrte na knjige koje ću pročitati.
S godinama sam otkrila razne pisce koji su me osvojili svojim stilovima pisanja i temama. Iako volim čitati i koristim svaku priliku za to, smatram da sam tek samo lagano zagrebla po površini svijeta knjiga jer toliko ih je mnogo da ne znam koju bih prije čitala.

Prije nekoliko godina sam otkrila jednog odličnog pisca. Njegovo ime je Carlos Ruiz Zafon. Ne sjećam se točno zašto mi je u knjižnici zapela za oko njegova knjiga. Vjerojatno, kao i uvijek, su me privukle korice i ime knjige, a sigurno je dodatni plus bio što je radnja knjige na ulicama Barcelone koja me od djetinjstva na neki posebni, neobjašnjivi način privlači. Nisam nikada bila u tom gradu, no svejedno Barcelona ima svoj kutak u mome srcu.
U to vrijeme u knjižnici su imali samo dvije njegove knjige, ali veseli me što u zadnje vrijeme vidim da svugdje ima njegovih djela. Na poseban i jednostavan način uvuče čitatelja u svoj mistični svijet pun tajni i spletki. Neke od njegovih knjiga koje sam pročitala i koje su mi među najdražim knjigama su Anđelova igra, Sjene vjetra i Marina. Pa ako niste još pročitali njegove knjige pođite do najbliže knjižnice ili knjižare i utonite u predivna djela Zafona. Nećete zažaliti!

Veliki sam fan i Edgara Allana Poe-a i H.P. Lovecrafta. Volim njihove neobične priče pune tame i mistike. Mislim da koju god njihovu knjigu pročitate da ne možete pogriješiti, pogotovo ako volite takva štiva.

Jedna od najdražih Poe-vih pjesama, osim Gavrana, je Sam. Obje imam prepisane u bilježnici koju uvijek imam sa sobom. Prepisati ću vam pjesmu Sam.

                               Od djetinjstva ja ne bjeh kao
                               drugi-ja gledat nisam znao
                               Ko drugi- duša nije htjela
                               Strasti iz skupnog primat vela-
                               Iz istog vrutka nisam jad
                               Pio- u istom tonu mlad
                               Budio nisam srca plam-
                               I sve što voljeh- voljeh sam-
                               Tad se- u djetinjstvu- u zori
                               Burnog života moga- stvori
                               U bezdanu dobra ili zla
                               Tajna što još me mami sva-
                               U bujici što se pjeni-
                               Na crvenom gorskoj stijeni-
                               Na suncu što kupa svojom
                               Jesenskom me zlatnom bojom-
                               U munji što nebo prene
                               I proleti pokraj mene-
                               U oluji, groma rici-
                               U oblaku što po slici
                               Za me (nasred neba plavog)
                               Liči na demona pravog...
                                                        E.A.Poe (oko 1829.)

Osim spomenutih Zafona, Poe, Lovecrafta, ima još puno pisaca i knjiga kojih se rado prisjetim i potražim njihove nove naslove. Iako volim i ne planirano otići i pronaći neku novu knjigu.
Ne moguće je imati najdražu knjigu jer toliko je odličnih djela da čovjek jednostavno ne može odabrati, tako da ću vam ja nabrojati neke od meni najdražih koje mi prve padnu na pamet:
Kradljivica knjiga, Mi djeca s kolodvora Zoo, Knjiga o groblju, Harry Potter serijal, Vampirska akademija, Bratstvo crnog bodeža, Američki bogovi, Povjesničarka, Angeologija, U sebi, Otkrivanje vještica, Gaudijev ključ, Dobri predznaci, Magija krvi, Purpurni hibiskus, Ja nisam serijski ubojica....

Iako sam prije dosta čitala fantasy knjige, volim pročitati i druge žanrove. Mislim da je jedini žanr kojeg se klonim u širokom luku su ljubići, iako u puno fantasy knjiga ima i ljubavne tematike to nije jedino oko čega se sve vrti. Ima puno toga ostalog što mi knjigu učini zanimljivom. Ne kažem da su ljubavni romani loši, jednostavno nisu za mene, bar ne za sada. Tko zna, možda jednog dana pređem i na taj dio, no za sada mi je i ovako dobro.
Nešto malo više nego inače sam se posvetila krimićima u zadnje vrijeme. Što nije ni čudno s obzirom da mama najviše čita takve knjige. Pročitala je valjda sve knjige od Ludluma i Grishama, i ko zna kojih još sve ne. Pročitala sam i knjigu Lee Child-a koji je dosta popularan u zadnje vrijeme. Pročitavši njegovu knjigu Cijena života shvatila sam zašto ga ljudi toliko hvale. Stvarno je odličan. Od početka do kraja knjige je u zraku određena vrsta napetosti i iščekivanja, te svojim stilom pisanja vas uvuče u knjigu dok se ni ne snađete, a lako je čitljiva. Stranice samo idu, i teško se ispušta iz ruku jer vas zanima što će sljedeće biti.


Koji su vaši najdraži pisci/knjige? Imate određeni žanr koji najviše čitate?

Knjige, moja prva ljubav

Knjige su neizostavni dio moga života. Čitam od kada znam za sebe. Čim sam naučila čitati razvila se ta ljubav prema knjigama kod mene. Sjećam se kako mi je prvu knjigu Harry Potter serijala mama pomogla čitati, a nakon toga sam se nepovratno izgubila u svijetu mašte. Gutala sam knjige jednu za drugom, prolazeći kroz razne pustolovine i svjetove.

Kada čitam skroz se isključim iz svijeta oko sebe, ništa ne čujem, niti doživljavam. Skroz se udubim u to što čitam. Preselim se u drugu dimenziju gdje razni likovi rješavaju probleme i hrabro se bore sa svime i svačim, neki se bore protiv uobičajenih životnih problema, neki se bore protiv zlih vještica, demona, vampira, a o nekima ovisi sudbina čitavog svemira. Sve su jednako dobre i povedu te na putovanje koje u stvarnom životu ne bi mogao doživjeti. Dok te neke knjige mogu poučiti nekim stvarima i ohrabriti na tvom životnom putu. 

Knjiga iz mlađih dana koja mi se najviše urezala u pamćenje je Mi djeca s kolodvora Zoo. Imala sam nekih četrnaest godina kada sam ju pročitala i ostala pod jakim dojmom te knjige. I od onda kada god me netko pita za preporuku knjiga ta je među prvima koje preporučim jer smatram da bi svi mladi tu knjigu trebali pročitati. Mislim da bi se neki zapitali i ne bi nikada ni eksperimentirali s ''lakšim'' drogama, a kamoli nešto drugo. Naravno uvijek ima onih kojima i da nacrtaš ne bi pomoglo, valjda više vole učiti na svojim greškama. Ali ne bi im naškodilo da pročitaju. Ta knjiga bi trebala biti na popisu lektire. 

Kad smo već i kod lektire, evo par riječi i o tome. Iako od malena volim čitati raznovrsne knjige, naravno da sam kao i mnogi neke lektire preskočila. Dijelom zato što neke su pisane tinejđerima (većini) ne razumljivim rječnikom, a dijelom što kod profesorice hrvatskog jezika u srednjoj sam dobila bolju ocjenu ako bi pročitala na netu kratki sadržaj i slično, nego ako sam se potrudila pročitati cijelu knjigu. Tako da sam birala za čitanje samo što sam htjela čitati. No čak ni ta ''teška'' lektira nije mi ubila volju za čitanjem, ali nažalost kod mnogih je. Umjesto da nas privuku knjigama, odbijaju nas od njih. Od toliko puno knjiga što postoje veliki je izbor onoga što bi se moglo staviti na popis lektire. Što vrijedi i da pročitamo neko štivo od kojega ništa nećemo shvatiti, jer za neke knjige smo u toj dobi premladi. Ta ista knjiga možda bi nam se i svidjela kad bi bili stariji, ali ta ''trauma'' iz djetinjstva nas odbije od tog određenog naslova, te ga više nikad ne pogledamo. 

U to školsko doba sam pročitala puno knjiga od  R.L.Stine . To su uglavnom krimi/horor priče baš za te tinejđerske godine. Tanke su i pročitaju se jako brzo, prebrzo. Oduvijek volim da su knjige što deblje. Jer onda bi se mogla što duže družiti s istim likovima, jer kada ih upoznaš i uđeš u njihove živote, na neki način ti se teško rastati od njih. Koliko god da želiš što prije pročitati knjigu jer te zanima kraj, opet, s druge strane ne želiš se rastati od tog svijeta. Svaki put se osjećam kao što citat na slici kaže: 

Osim što volim čitati, jako volim i citate o knjigama, iz knjiga, ili bilo kakve da imaju veze s knjigama, kao i slika knjiga u prirodi, na policama, u knjižnicama, posebna izdanja, stare knjige, .....

To bi bilo to u ovome postu, u nekom od sljedećih ću više napisati o onome što trenutno čitam. Slobodno podijelite sa mnom kada ste vi počeli čitati i koja vas se knjiga posebno dojmila u mlađim danima!

Dobrodošli u moj svijet

Pozdrav ljudi!
Evo i mog prvog bloga. Već prije sam htjela napraviti blog jer se inače bavim pisanjem priča, no nisam skupila dovoljno hrabrosti da napravim taj korak. Uvijek bih se pitala o čemu da pišem, zašto bi itko to čitao, ali onda kada vidim što sve ljudi objavljuju na netu i ljudi to masovno prate, pa zašto netko ne bi pročitao i nešto što ja objavim. Nekome će se možda svidjeti, nekome neće, ali to je tako u životu sa svime. Ne trebamo se opterećivati s negativnim mislima.

Ovdje ću pisati o svemu i svačemu, svojim mislima, preporukama knjiga/filmova/serija, i što god mi padne na pamet. Nadam se da će vam se svidjeti moj blog. Do sljedećeg čitanja!