Opojna krv i Razdvojene duše, J.R.Ward

Opojna krv i Razdvojene duše (serijal Bratstvo crnog bodeža)- J.R.Ward

                        "Mračan, erotičan, neodoljiv-        "Wardica s lakoćom isprepliće mnoštvo 
                          posljednji vampiri se bore za          uzbudljivih priča, a napetost ne popušta
                         sudbinu svijeta..."                            niti časa. Njezini vjerni obožavatelji
                                                                                  bit će oduševljeni i ovaj put,
                                                                                  neće moći dočekati nastavak..."


U zadnjih mjesec dana sam pročitala ove dvije knjige, a pošto su iz istog serijala odlučila sam napisati zajedničku recenziju.

Još prije koju godinu sam kupila prvi nastavak ovog serijala dok sam bila na moru. Već je nekoliko knjiga izašlo tako da čim sam prvu pročitala trčala sam kupiti i ostale, te sam postala fan bratstva.
U početku su naši izdavači jednu knjigu u originalu podijelili na dvije i tako izdavali, ali onda u drugoj rundi tiskanja ipak preveli cijelu knjigu od jednom te ju izdali.

Ne znam što me više oduševilo u ovoj seriji knjiga. Odlični zapleti, likovi, stil pisanja...
Iako je dosta nastavaka (sedamnaest sve skupa u prijevodu) nije mi se niti jednom dogodilo da sam išla čitati neku od knjiga preko volje ili da je bilo da želim pročitati samo zato što sam već počela.
Svaka knjiga me iznova oduševila i ostavila jednak dojam kao i prva. Skoro pa mi je nestvarno da netko može baratati s toliko puno likova, svakome posvetiti njegovu knjigu, ali ujedno i sve ostale likove provesti kroz priču.
Od toliko likova svatko si može naći nekoga koji mu je draži od ostalih, makar ostali su vrlo blizu jer su svi zanimljivi i posebni na svoji način. Meni je najdraži Zsadist od samoga početka. Od kada se prvi put pojavio u knjigama. (I inače imam čudan odabir najdražih likova...tako da je i ovdje tako.)
Nešto što mi se ne događa često, jer nisam osoba koju se da samo tako isprovocirati i to pokazati, a ovdje mi se dogodilo, je to da me jedan lik toliko nervirao kroz priču da sam u jednom trenu se nadala da će mu se nešto dogoditi i da ga više neću morati ''gledati''. Taj lik je brat blizanac od Zsadista, Phury.
No dogodilo se još nešto što mi je nevjerojatno, a to je da kada je došla knjiga posvećena više Phury-u nego drugima nestala je ta želja da više nema toga lika. (Iako svaki lik ima 'svoju' knjigu ako se preskoči neka knjiga možete propustiti neki bitan događaj vezan za ostale likove, što je i bio razlog da sam njegovu knjigu pročitala, i nisam zažalila! Bila mi je odlična kao i ostale.) Nakon njegove knjige smo si postali okej.

Mogu ja ovdje pričati u nedogled zašto obožavam ovaj serijal i slično, no najbolje je da sami zaplovite u taj svijet i vidite sami. Još jedna zanimljivost mi je što sam naletjela i na starije osobe (i muške i ženske) koji također čitaju te knjige. To me ugodno iznenadilo. Nisam tip osobe koja misli da su neke stvari samo za mlade, a neke za starije. Ja znam da ću biti podjednako ''blesava'' i voljeti iste stvari kao i sad u svojim dvadesetima. Ja sam dijete koje odbija odrasti i izgubiti se u tom dosadnom ''svijetu odraslih''. Tako da mi je uvijek drago čuti kad netko isto tako, bez obzira na svoje godine ne brine što će drugi misliti i reći, nego slijedi svoje srce i želje.

Jako mi se svidio citat iz knjige 'Opojna krv' u kojem je uspoređena ljubav s bodežom. Naravno da sam si ga zapisala kao i druge.

"Ljubav, shvatio je, bila je poput bodeža koje je izrađivao u svojoj utvrdi: kada načiniš prvi, on je sjajan i nov i oštrica mu se blista na svjetlosti. Držeći ga u dlanu, ispunjen si optimizmom kakav li će samo biti u borbi i ne možeš dočekati da ga isprobaš. Samo, prvih nekoliko noći bude ti čudno jer se navikavaš na njega i on na tebe. 
Tijekom vremena, čelik izgubi svoj prvotni sjaj, a držak postane zamrljan, i možda si ga nekoliko puta i okrhnuo. A ono što dobiješ zauzvrat, međutim, spašava ti život: jednom kada se privikneš na njega, postaje suštinski dio tebe poput produžetka vlastite ruke. Štiti tebe i služi kao sredstvo da zaštitiš svoju Braću; pruža ti samouvjerenost i snagu da se suočiš s bilo čime što iskrsne u tami; i kamogod da pođeš, uvijek ostaje s tobom, baš iznad tvog srca, uvijek je tamo kada ga zatrebaš.
Međutim, moraš održavati oštricu. I s vremena na vrijeme ponovno omotati držak. I uvijek dva puta provjeriti njegovu težinu.
Zanimljivo... sve je to pa, daaa kada su u pitanju bila oružja.
Zašto mu nikada nije palo na pamet da su združivanja ista?"   ~ Opojna krv

"Tragedija, kao i ljubav, zasljepljuje ljude." ~ Razdvojene duše

"Problem je bio u tome što život nema tipku za pauzu koja zaustavlja zabavu i igrice kada se fliper počne previše tresti." ~ Opojna krv 

"Gotovo kao da se poznaju stoljećima, a ne samo nekoliko godina. A opet, pretpostavio je da se takve stvari događaju kada ti se putevi ispresjecaju s osobom koja ti je potpuno kompatibilna. Imaš osjećaj da si s njom oduvijek." ~ Razdvojene duše 

"Ponekad je jedini način da spoznaš koliko daleko si napredovao ako se vratiš ondje gdje si nekoć bio." ~Opojna krv 

"I živima i mrtvima jednaka se sudbina piše. Oni jedino svome domu žele stići što prije." ~ Razdvojene duše
                                                                                             
"Sam određuješ kakav će ti život biti: bez obzira gdje te sudbina baci, logika i slobodna volja bila su sredstva kojima sam slažeš kockice svog života." ~ Opojna krv

"Ljubav je bila teška, čak i kada su dobri ljudi bili u vezi." ~ Razdvojene duše 

"Umatanje riječi u ukrasni papir neće promijeniti narav istine." ~ Razdvojene duše

"I ja bih radije znala što je stvarnost, nego živjela u laži." ~ Razdvojene duše 

"Toliko puno je uzimala zdravo za gotovo , a sada joj je nedostajalo ono što je bila nekada, s tugom kakvu, pretpostavljala je, osoba osjeća prema preminulima." ~ Opojna krv

Život je bio kratak, bez obzira koliko ti dana bilo darovano. I ljudi su bili dragocjeni, pojedinačno, bez obzira koliko ih je bilo dijelom tvog života. I ljubav...za ljubav je vrijedilo umrijeti.
I živjeti, također." ~ Razdvojene duše 

"Rekavši to izašao je van u hodnik... i dok su se vrata bez poteškoća zatvarala, shvatila je da se riječi volim te mogu reći, a da se sama fraza doista i ne izgovori.
Djela su značila puno više od riječi." ~ Opojna krv 


A ovdje ću vam ostaviti i popis svih nastavaka da bi se lakše snašli!
1. Noćni lov
2. Kraljica tame
3. Zvijer u njemu
4. Vječna kletva
5. Rob strasti
6. Krvava žrtva
7. Lovac na duše
8. Srce vampira
9. Oslobađanje
10. Poljubac smrti
11. Krvna veza
12. Bezdan žudnje
13. Kralj srca
14. Nijemi osvetnik
15. Opojna krv
16. Razdvojene duše
17. Gospodari sudbine


J.R.Ward je napisala još jedan odličan serijal pod imenom Pali anđeli. (Od njega sam pročitala prve tri knjige, nadam se da ću uskoro moći i ostale pročitati.)

Jeste li vi čitali štogod od J.R.Ward? Ako jeste što i koji su vam najdraži likovi? 

Kreativni kaos kojem nema pomoći

Često znam vidjeti razne članke o tome kako bolje organizirati i iskoristiti dvadeset i četiri sata u jednom danu. I sve to divno zvuči, puno dobrih savjeta se može naći. Čak osjetim ono nešto, neku nadu da je došao moj dan da se organiziram malo, ali onda me realnost vrati nazad u moj svijet u kojem vlada kreativni kaos.

Ja spadam u onu nepopravljivu skupinu kojoj nema pomoći. Nema tog plana i te snage koja će dovesti mene u red. Jednostavno ne možemo protiv samih sebe. Neke stvari i navike možemo promjeniti, ali ono istinsko 'ja' u nama ne možemo. To je kao da ideš mijenjati krvnu grupu. Nemoguće je!

Koliko god me ponekad zasmetalo to i poželjela bi malo nekakvoga reda i rasporeda, opet s druge strane uživam u toj svojoj nesputanosti. Nikada ne znam što mi novi dan nosi. U kojem kutku kreativnosti i mašte ću se naći tog dana.

Možda da se bavim nekim ''običnijim'' stvarima, i da ih nema previše, možda bi i moglo biti reda. Ali kada se baviš pisanjem, crtanjem i sličnim, ne možeš se prisiliti da određenog dana u određeno vrijeme radiš baš to što si zapisao. Jer ideje i inspiracija su vrtlog koji se okreće svojom voljom i nikad ne znaš s koje strane i kojom snagom će te udariti. Možeš ti napisati na planer 'Sutra u 10:00 pisanje.', ali kada u dva u noći ti dođe ideja koja nestrpljivo skakuće nadajući ti da skreneš i umiriš misli jednostavno moraš uzeti olovku i papir, te zapisati tu ideju jer ona neće nestati ako nastaviš ležati pokušavajući da zaspiš.

A nekako mi se čini da i bolje ispadne kada se prepustiš mašti da upravlja tvojim mislima i prstima u bilo koje vrijeme jer onda ono najbolje izađe iz tebe. Bez ikakve prisile i plana.

U koju skupinu vi spadate? Ima li ''nade'' za vas?

Posjetitelj, Lee Child

Posjetitelj, Lee Child 

Ovo je još jedna knjiga iz serijala o Jack Reacheru. No ova knjiga je nešto drugačija od drugih iz toga serijala koje sam do sada pročitala.

U ovoj knjizi nema toliko Reacherovih vještina ubijanja što je nekima razlog da im se ova knjiga ne sviđa. Meni je čak i ova knjiga, iako malo drugačija, odlična. Jednako je zanimljiva i napeta kao i ostale, čak i možda malo više. Sviđa mi se način na koji pisac nakon svakih nekoliko poglavlja uvodi određeni odlomak posvećen samom ubojici, njegova razmišljanja i planovi. No čak ni to ne pomaže nam da otkrijemo o kome se radi. Nije da sam se previše trudila razmišljati. Više sam uživala prepustiti se toj neizvjesnosti i tijeku misli samog Reachera o slučajevima.

Preporučam svima, čak i onima koji inače ne čitaju ovaj žanr, da uđu u svijet Jack Reachera. Ima nešto u tome liku što vas privuče knjigama, a i sposobnost pisca da radi stvarno dobre zaplete i zanimljive događaje opravdava stavljanje ovog pisca na popis najboljih među najboljima. Nakon samo nekoliko pročitanih njegovih knjiga jasno mi je zašto ga svi toliko hvale i uspoređuju s ostalim odličnim piscima iz tog žanra. Stvarno je zaslužio mjesto među njima.

Izdvojila sam nekoliko citata tokom čitanja. Prvi citat će vam pokazati zašto bi bilo bolje kada bi na svijetu bilo više Reachera.

"Jači teroriziraju slabije. To se nastavlja i traje, kao što je uvijek trajalo, sve dok ne nalete na nekoga jačeg od njih, tko ima nekakav ljudski razlog da ih zaustavi. Netko poput Reachera . On nije imao nikakav stvarni razlog pomoći čovjeku kojeg je jedva poznavao. Tu nije bilo nikakve logike. Nikakvog plana. Upravo u tom trenutku u gradu od sedam milijuna stanovnika vjerojatno je bilo na stotine jakih ljudi koji nanose bol slabijima, možda čak i tisuće. On ih svakako nije namjeravao potražiti. Nije provodio nikakvu kampanju. No jednako tako, nije mogao dopustiti da mu se to dogodi točno ispred nosa. Nije mogao jednostavno odšetati. Nikad to nije mogao."

"-Ljudi bi trebali činiti ono što doista žele-, rekla je ona. -Držim da je to važno.-" 

"-Znaš ti što doista želiš-, rekla je. -Svi to uvijek znaju, intuitivno. Svaka sumnja koju osjećaš samo je buka, u pokušaju potiskivanja istine, jer se ne želiš s njome suočiti.-"


Jeste li vi čitali što od Lee Child-a?

Nemoj biti promijenjiv ko vrijeme!

Puno prije nego sam naišla na taj citat zapitala sam se isto.

Zašto ljudima nikada ništa ne paše?

Kad je zima nije dobro jer je prehladno, pada kiša ili snijeg, vjetar, a onda kada dođe ljeto im je prevruće, stalno kukaju kako jedva čekaju da prođu vrućine. No čak i kada je proljeće ne valja, onda su alergije, posljedice zime nikako da odu i da se priviknu na sunce. Čak ni jesen ne valja jer ima kiša i promijenjivo je vrijeme. Bar se prije mogla jedna godina podijeliti na godišnja doba, sada toga više nažalost nema. Ali ljudsko nezadovoljstvo i potreba za kukanjem su i dalje tu u jednakoj količini.

Je li tako teško nešto voljeti i biti zadovoljan?

Je li tako teško reći: 'Danas je baš dobar dan!'

Na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude koje sam upoznala tokom života da su rekli da vole npr. ljeto i ne žale se kada bi došlo.

Da je bar to samo tako s vremenom. Ljudi kukaju svakodnevno o svemu oko njih. Dosta im je svega i žele svoj mir, pa onda kada dobe mir opet ne valja jer im je dosadno, i počnu smišljati priče kako ih drugi zanemaruju i slično. Pa daj se više odlučite što želite!

Kada kažeš da nešto voliš ili želiš onda se i drži toga. Nemoj mijenjati mišljenje kako vjetar puše.

U cijeloj priči mi nije jasno kako ti ljudi imaju snage za toliko negative i nezadovoljstva.

A ono što sam naučila je da se obično žale oni koji imaju i kojima je dobro u životu. Onaj ko nema taj će šutjeti i snaći se već nekako. Neće čim te vidi početi kukati kako mu je teško. Biti će mu drago da popriča o nekim ne bitnim temama, malo da skrene misli s problema.

Ponekad se stvarno osjećam ko da sam s neke druge planete i puno toga što je ljudima pod normalno meni je skroz strano i neshvatljivo. Vjerojatno će tako i ostati. Ljudi su stvarno komplicirana bića. No u svoj toj svojoj kompliciranosti su i zanimljivi. Uvijek te iznenade s nečim. I to obično kad kažeš 'Više me ništa ne može iznenaditi!', pokažu ti suprotno i stigne novo iznenađenje.

Ponekad je najbolje držati se onoga:

"Ne vjeruj nikome, pa ni samom sebi!" 

Sudbina miješa karte. Mi igramo.

Vjerovali u nju ili ne svi ste čuli da se koristi u razgovorima.
Čak i onima koji ne vjeruju u nju zna se dogoditi da kažu ' Nije im bilo suđeno.' ili 'Takva im je sudbina.'.

Često možemo naletjeti na razne citate o sudbini i komentare ljudi na to. Neki vjeruju, neki ne. Kao i sa svime u životu.

Moje osobno mišljenje je da sudbina postoji.
No ne volim kada je netko koristi za izgovor što ništa ne radi u životu. Ne mislim da smo samo lutke bez ikakve volje i da će nam biti kako nam je suđeno. Kao i kod većine stvari ni tu nije ili samo jedno ili samo drugo.
Naišla sam internetu na jedan zanimljiv primjer koji objašnjava ono što želim reći.
Razlika između sudbine i ljudske odluke.
Kada čovjek popije koje piće previše i svejedno odluči sjesti u auto i odvesti se sam nekamo, te se putem sudari, nije mu kriva sudbina nego je svojevoljno ušao u taj auto svjestan da nije sposoban voziti kao kad je trijezan. No kada netko tko je stvarno dobar i savjestan vozač krene na put i dogodi se npr. da mu otkažu kočnice ili tako nešto nepredviđeno na što nije imao utjecaja, e pa tu je sudbina odigrala svoje. U tom trenu njegov život je morao krenuti tim putem, nije se moglo izbjeći. Jer da ta ista osoba je znala što će se dogoditi, te je krenula pješice dogodilo bi se da bi ju pokupio kamion ili bi doživio srčani. Kako god da bilo nešto takvog bi se moralo dogoditi. Jednostavno ne možemo izbjeći sve loše u životu. I iz loših stvari možemo izvući pouku.

Tako da mislim da je život kombinacija sudbine i slobodne volje. Bitno je ne kriviti nikoga i ništa za svoju ne aktivnost i borbu. Pa čak i onda kada ne ispadne najbolje, znaš da si dao sve od sebe. Nećeš imati pitanja poput 'Što da sam?', 'Kako bi bilo da sam...'. Znati ćeš da je učinjeno sve u tvojoj moći, da si dao sto posto od sebe.


Kakvo je vaše mišljenje? Vjerujete li vi u sudbinu ili mislite da je to samo za bajke?