subota, 4. srpnja 2015.

Opojna krv i Razdvojene duše, J.R.Ward

Opojna krv i Razdvojene duše (serijal Bratstvo crnog bodeža)- J.R.Ward



                        "Mračan, erotičan, neodoljiv-        "Wardica s lakoćom isprepliće mnoštvo 
                          posljednji vampiri se bore za          uzbudljivih priča, a napetost ne popušta
                         sudbinu svijeta..."                            niti časa. Njezini vjerni obožavatelji
                                                                                  bit će oduševljeni i ovaj put,
                                                                                  neće moći dočekati nastavak..."


U zadnjih mjesec dana sam pročitala ove dvije knjige, a pošto su iz istog serijala odlučila sam napisati zajedničku recenziju.

Još prije koju godinu sam kupila prvi nastavak ovog serijala dok sam bila na moru. Već je nekoliko knjiga izašlo tako da čim sam prvu pročitala trčala sam kupiti i ostale, te sam postala fan bratstva.
U početku su naši izdavači jednu knjigu u originalu podijelili na dvije i tako izdavali, ali onda u drugoj rundi tiskanja ipak preveli cijelu knjigu od jednom te ju izdali.

Ne znam što me više oduševilo u ovoj seriji knjiga. Odlični zapleti, likovi, stil pisanja...
Iako je dosta nastavaka (sedamnaest sve skupa u prijevodu) nije mi se niti jednom dogodilo da sam išla čitati neku od knjiga preko volje ili da je bilo da želim pročitati samo zato što sam već počela.
Svaka knjiga me iznova oduševila i ostavila jednak dojam kao i prva. Skoro pa mi je nestvarno da netko može baratati s toliko puno likova, svakome posvetiti njegovu knjigu, ali ujedno i sve ostale likove provesti kroz priču.
Od toliko likova svatko si može naći nekoga koji mu je draži od ostalih, makar ostali su vrlo blizu jer su svi zanimljivi i posebni na svoji način. Meni je najdraži Zsadist od samoga početka. Od kada se prvi put pojavio u knjigama. (I inače imam čudan odabir najdražih likova...tako da je i ovdje tako.)
Nešto što mi se ne događa često, jer nisam osoba koju se da samo tako isprovocirati i to pokazati, a ovdje mi se dogodilo, je to da me jedan lik toliko nervirao kroz priču da sam u jednom trenu se nadala da će mu se nešto dogoditi i da ga više neću morati ''gledati''. Taj lik je brat blizanac od Zsadista, Phury.
No dogodilo se još nešto što mi je nevjerojatno, a to je da kada je došla knjiga posvećena više Phury-u nego drugima nestala je ta želja da više nema toga lika. (Iako svaki lik ima 'svoju' knjigu ako se preskoči neka knjiga možete propustiti neki bitan događaj vezan za ostale likove, što je i bio razlog da sam njegovu knjigu pročitala, i nisam zažalila! Bila mi je odlična kao i ostale.) Nakon njegove knjige smo si postali okej.

Mogu ja ovdje pričati u nedogled zašto obožavam ovaj serijal i slično, no najbolje je da sami zaplovite u taj svijet i vidite sami. Još jedna zanimljivost mi je što sam naletjela i na starije osobe (i muške i ženske) koji također čitaju te knjige. To me ugodno iznenadilo. Nisam tip osobe koja misli da su neke stvari samo za mlade, a neke za starije. Ja znam da ću biti podjednako ''blesava'' i voljeti iste stvari kao i sad u svojim dvadesetima. Ja sam dijete koje odbija odrasti i izgubiti se u tom dosadnom ''svijetu odraslih''. Tako da mi je uvijek drago čuti kad netko isto tako, bez obzira na svoje godine ne brine što će drugi misliti i reći, nego slijedi svoje srce i želje.

Jako mi se svidio citat iz knjige 'Opojna krv' u kojem je uspoređena ljubav s bodežom. Naravno da sam si ga zapisala kao i druge.

"Ljubav, shvatio je, bila je poput bodeža koje je izrađivao u svojoj utvrdi: kada načiniš prvi, on je sjajan i nov i oštrica mu se blista na svjetlosti. Držeći ga u dlanu, ispunjen si optimizmom kakav li će samo biti u borbi i ne možeš dočekati da ga isprobaš. Samo, prvih nekoliko noći bude ti čudno jer se navikavaš na njega i on na tebe. 
Tijekom vremena, čelik izgubi svoj prvotni sjaj, a držak postane zamrljan, i možda si ga nekoliko puta i okrhnuo. A ono što dobiješ zauzvrat, međutim, spašava ti život: jednom kada se privikneš na njega, postaje suštinski dio tebe poput produžetka vlastite ruke. Štiti tebe i služi kao sredstvo da zaštitiš svoju Braću; pruža ti samouvjerenost i snagu da se suočiš s bilo čime što iskrsne u tami; i kamogod da pođeš, uvijek ostaje s tobom, baš iznad tvog srca, uvijek je tamo kada ga zatrebaš.
Međutim, moraš održavati oštricu. I s vremena na vrijeme ponovno omotati držak. I uvijek dva puta provjeriti njegovu težinu.
Zanimljivo... sve je to pa, daaa kada su u pitanju bila oružja.
Zašto mu nikada nije palo na pamet da su združivanja ista?"   ~ Opojna krv

"Tragedija, kao i ljubav, zasljepljuje ljude." ~ Razdvojene duše

"Problem je bio u tome što život nema tipku za pauzu koja zaustavlja zabavu i igrice kada se fliper počne previše tresti." ~ Opojna krv 

"Gotovo kao da se poznaju stoljećima, a ne samo nekoliko godina. A opet, pretpostavio je da se takve stvari događaju kada ti se putevi ispresjecaju s osobom koja ti je potpuno kompatibilna. Imaš osjećaj da si s njom oduvijek." ~ Razdvojene duše 

"Ponekad je jedini način da spoznaš koliko daleko si napredovao ako se vratiš ondje gdje si nekoć bio." ~Opojna krv 

"I živima i mrtvima jednaka se sudbina piše. Oni jedino svome domu žele stići što prije." ~ Razdvojene duše
                                                                                             
"Sam određuješ kakav će ti život biti: bez obzira gdje te sudbina baci, logika i slobodna volja bila su sredstva kojima sam slažeš kockice svog života." ~ Opojna krv

"Ljubav je bila teška, čak i kada su dobri ljudi bili u vezi." ~ Razdvojene duše 

"Umatanje riječi u ukrasni papir neće promijeniti narav istine." ~ Razdvojene duše

"I ja bih radije znala što je stvarnost, nego živjela u laži." ~ Razdvojene duše 

"Toliko puno je uzimala zdravo za gotovo , a sada joj je nedostajalo ono što je bila nekada, s tugom kakvu, pretpostavljala je, osoba osjeća prema preminulima." ~ Opojna krv

Život je bio kratak, bez obzira koliko ti dana bilo darovano. I ljudi su bili dragocjeni, pojedinačno, bez obzira koliko ih je bilo dijelom tvog života. I ljubav...za ljubav je vrijedilo umrijeti.
I živjeti, također." ~ Razdvojene duše 

"Rekavši to izašao je van u hodnik... i dok su se vrata bez poteškoća zatvarala, shvatila je da se riječi volim te mogu reći, a da se sama fraza doista i ne izgovori.
Djela su značila puno više od riječi." ~ Opojna krv 


A ovdje ću vam ostaviti i popis svih nastavaka da bi se lakše snašli!
1. Noćni lov
2. Kraljica tame
3. Zvijer u njemu
4. Vječna kletva
5. Rob strasti
6. Krvava žrtva
7. Lovac na duše
8. Srce vampira
9. Oslobađanje
10. Poljubac smrti
11. Krvna veza
12. Bezdan žudnje
13. Kralj srca
14. Nijemi osvetnik
15. Opojna krv
16. Razdvojene duše
17. Gospodari sudbine



J.R.Ward je napisala još jedan odličan serijal pod imenom Pali anđeli. (Od njega sam pročitala prve tri knjige, nadam se da ću uskoro moći i ostale pročitati.)

Jeste li vi čitali štogod od J.R.Ward? Ako jeste što i koji su vam najdraži likovi? 



ponedjeljak, 29. lipnja 2015.

Kreativni kaos kojem nema pomoći




Često znam vidjeti razne članke o tome kako bolje organizirati i iskoristiti dvadeset i četiri sata u jednom danu. I sve to divno zvuči, puno dobrih savjeta se može naći. Čak osjetim ono nešto, neku nadu da je došao moj dan da se organiziram malo, ali onda me realnost vrati nazad u moj svijet u kojem vlada kreativni kaos.

Ja spadam u onu nepopravljivu skupinu kojoj nema pomoći. Nema tog plana i te snage koja će dovesti mene u red. Jednostavno ne možemo protiv samih sebe. Neke stvari i navike možemo promjeniti, ali ono istinsko 'ja' u nama ne možemo. To je kao da ideš mijenjati krvnu grupu. Nemoguće je!

Koliko god me ponekad zasmetalo to i poželjela bi malo nekakvoga reda i rasporeda, opet s druge strane uživam u toj svojoj nesputanosti. Nikada ne znam što mi novi dan nosi. U kojem kutku kreativnosti i mašte ću se naći tog dana.

Možda da se bavim nekim ''običnijim'' stvarima, i da ih nema previše, možda bi i moglo biti reda. Ali kada se baviš pisanjem, crtanjem i sličnim, ne možeš se prisiliti da određenog dana u određeno vrijeme radiš baš to što si zapisao. Jer ideje i inspiracija su vrtlog koji se okreće svojom voljom i nikad ne znaš s koje strane i kojom snagom će te udariti. Možeš ti napisati na planer 'Sutra u 10:00 pisanje.', ali kada u dva u noći ti dođe ideja koja nestrpljivo skakuće nadajući ti da skreneš i umiriš misli jednostavno moraš uzeti olovku i papir, te zapisati tu ideju jer ona neće nestati ako nastaviš ležati pokušavajući da zaspiš.

A nekako mi se čini da i bolje ispadne kada se prepustiš mašti da upravlja tvojim mislima i prstima u bilo koje vrijeme jer onda ono najbolje izađe iz tebe. Bez ikakve prisile i plana.



U koju skupinu vi spadate? Ima li ''nade'' za vas?


subota, 27. lipnja 2015.

Posjetitelj, Lee Child

Posjetitelj, Lee Child 



Ovo je još jedna knjiga iz serijala o Jack Reacheru. No ova knjiga je nešto drugačija od drugih iz toga serijala koje sam do sada pročitala.

U ovoj knjizi nema toliko Reacherovih vještina ubijanja što je nekima razlog da im se ova knjiga ne sviđa. Meni je čak i ova knjiga, iako malo drugačija, odlična. Jednako je zanimljiva i napeta kao i ostale, čak i možda malo više. Sviđa mi se način na koji pisac nakon svakih nekoliko poglavlja uvodi određeni odlomak posvećen samom ubojici, njegova razmišljanja i planovi. No čak ni to ne pomaže nam da otkrijemo o kome se radi. Nije da sam se previše trudila razmišljati. Više sam uživala prepustiti se toj neizvjesnosti i tijeku misli samog Reachera o slučajevima.

Preporučam svima, čak i onima koji inače ne čitaju ovaj žanr, da uđu u svijet Jack Reachera. Ima nešto u tome liku što vas privuče knjigama, a i sposobnost pisca da radi stvarno dobre zaplete i zanimljive događaje opravdava stavljanje ovog pisca na popis najboljih među najboljima. Nakon samo nekoliko pročitanih njegovih knjiga jasno mi je zašto ga svi toliko hvale i uspoređuju s ostalim odličnim piscima iz tog žanra. Stvarno je zaslužio mjesto među njima.

Izdvojila sam nekoliko citata tokom čitanja. Prvi citat će vam pokazati zašto bi bilo bolje kada bi na svijetu bilo više Reachera.

"Jači teroriziraju slabije. To se nastavlja i traje, kao što je uvijek trajalo, sve dok ne nalete na nekoga jačeg od njih, tko ima nekakav ljudski razlog da ih zaustavi. Netko poput Reachera . On nije imao nikakav stvarni razlog pomoći čovjeku kojeg je jedva poznavao. Tu nije bilo nikakve logike. Nikakvog plana. Upravo u tom trenutku u gradu od sedam milijuna stanovnika vjerojatno je bilo na stotine jakih ljudi koji nanose bol slabijima, možda čak i tisuće. On ih svakako nije namjeravao potražiti. Nije provodio nikakvu kampanju. No jednako tako, nije mogao dopustiti da mu se to dogodi točno ispred nosa. Nije mogao jednostavno odšetati. Nikad to nije mogao."

"-Ljudi bi trebali činiti ono što doista žele-, rekla je ona. -Držim da je to važno.-" 

"-Znaš ti što doista želiš-, rekla je. -Svi to uvijek znaju, intuitivno. Svaka sumnja koju osjećaš samo je buka, u pokušaju potiskivanja istine, jer se ne želiš s njome suočiti.-"


Jeste li vi čitali što od Lee Child-a?




srijeda, 24. lipnja 2015.

Nemoj biti promijenjiv ko vrijeme!


Puno prije nego sam naišla na taj citat zapitala sam se isto.

Zašto ljudima nikada ništa ne paše?

Kad je zima nije dobro jer je prehladno, pada kiša ili snijeg, vjetar, a onda kada dođe ljeto im je prevruće, stalno kukaju kako jedva čekaju da prođu vrućine. No čak i kada je proljeće ne valja, onda su alergije, posljedice zime nikako da odu i da se priviknu na sunce. Čak ni jesen ne valja jer ima kiša i promijenjivo je vrijeme. Bar se prije mogla jedna godina podijeliti na godišnja doba, sada toga više nažalost nema. Ali ljudsko nezadovoljstvo i potreba za kukanjem su i dalje tu u jednakoj količini.

Je li tako teško nešto voljeti i biti zadovoljan?

Je li tako teško reći: 'Danas je baš dobar dan!'

Na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude koje sam upoznala tokom života da su rekli da vole npr. ljeto i ne žale se kada bi došlo.

Da je bar to samo tako s vremenom. Ljudi kukaju svakodnevno o svemu oko njih. Dosta im je svega i žele svoj mir, pa onda kada dobe mir opet ne valja jer im je dosadno, i počnu smišljati priče kako ih drugi zanemaruju i slično. Pa daj se više odlučite što želite!

Kada kažeš da nešto voliš ili želiš onda se i drži toga. Nemoj mijenjati mišljenje kako vjetar puše.

U cijeloj priči mi nije jasno kako ti ljudi imaju snage za toliko negative i nezadovoljstva.

A ono što sam naučila je da se obično žale oni koji imaju i kojima je dobro u životu. Onaj ko nema taj će šutjeti i snaći se već nekako. Neće čim te vidi početi kukati kako mu je teško. Biti će mu drago da popriča o nekim ne bitnim temama, malo da skrene misli s problema.

Ponekad se stvarno osjećam ko da sam s neke druge planete i puno toga što je ljudima pod normalno meni je skroz strano i neshvatljivo. Vjerojatno će tako i ostati. Ljudi su stvarno komplicirana bića. No u svoj toj svojoj kompliciranosti su i zanimljivi. Uvijek te iznenade s nečim. I to obično kad kažeš 'Više me ništa ne može iznenaditi!', pokažu ti suprotno i stigne novo iznenađenje.

Ponekad je najbolje držati se onoga:

"Ne vjeruj nikome, pa ni samom sebi!" 





nedjelja, 21. lipnja 2015.

Sudbina miješa karte. Mi igramo.




Vjerovali u nju ili ne svi ste čuli da se koristi u razgovorima.
Čak i onima koji ne vjeruju u nju zna se dogoditi da kažu ' Nije im bilo suđeno.' ili 'Takva im je sudbina.'.

Često možemo naletjeti na razne citate o sudbini i komentare ljudi na to. Neki vjeruju, neki ne. Kao i sa svime u životu.

Moje osobno mišljenje je da sudbina postoji.
No ne volim kada je netko koristi za izgovor što ništa ne radi u životu. Ne mislim da smo samo lutke bez ikakve volje i da će nam biti kako nam je suđeno. Kao i kod većine stvari ni tu nije ili samo jedno ili samo drugo.
Naišla sam internetu na jedan zanimljiv primjer koji objašnjava ono što želim reći.
Razlika između sudbine i ljudske odluke.
Kada čovjek popije koje piće previše i svejedno odluči sjesti u auto i odvesti se sam nekamo, te se putem sudari, nije mu kriva sudbina nego je svojevoljno ušao u taj auto svjestan da nije sposoban voziti kao kad je trijezan. No kada netko tko je stvarno dobar i savjestan vozač krene na put i dogodi se npr. da mu otkažu kočnice ili tako nešto nepredviđeno na što nije imao utjecaja, e pa tu je sudbina odigrala svoje. U tom trenu njegov život je morao krenuti tim putem, nije se moglo izbjeći. Jer da ta ista osoba je znala što će se dogoditi, te je krenula pješice dogodilo bi se da bi ju pokupio kamion ili bi doživio srčani. Kako god da bilo nešto takvog bi se moralo dogoditi. Jednostavno ne možemo izbjeći sve loše u životu. I iz loših stvari možemo izvući pouku.

Tako da mislim da je život kombinacija sudbine i slobodne volje. Bitno je ne kriviti nikoga i ništa za svoju ne aktivnost i borbu. Pa čak i onda kada ne ispadne najbolje, znaš da si dao sve od sebe. Nećeš imati pitanja poput 'Što da sam?', 'Kako bi bilo da sam...'. Znati ćeš da je učinjeno sve u tvojoj moći, da si dao sto posto od sebe.


Kakvo je vaše mišljenje? Vjerujete li vi u sudbinu ili mislite da je to samo za bajke?




srijeda, 17. lipnja 2015.

Večera, Herman Koch

Večera, Herman Koch



Ova knjiga me nije oduševila, a dijelom sam i ja zaslužna za to. Naravno, ne namjerno.
No da krenemo iz početka.
Za tu knjigu sam čula još prošle godine kada se tek pojavila kod nas. Vidjela sam je među preporukama na raznim stranicama. Nisam ju imala u planu čitati, nije mi se našla na listi 'ovo moram pročitati'. Ali eto, dogodilo se da sam došla do nje pa sam ju odlučila pročitati. Nisam imala neka velika očekivanja jer ponekad je bolje ne očekivati previše, pa se onda ne možeš ni razočarati.

Odmah od početka mi se svidio stil pisanja. Od prvih redaka se lako čita jer pisac na svoj poseban način upoznaje čitatelja s likovima i radnjom kroz monologe i događaje nosioca radnje. Kako radnja odmiče i nižu se sljedovi jela, otkriva se sve više o naizgled skladnim obiteljima. Pomalo zbunjujuće može biti vraćanje na neke prošle događaje, no oni nam pojašnjavaju situaciju i odnose među likovima.

Nekako sam se ponadala da ono što piše na samoj naslovnici nije samo reklama: ''Šokantno, mračno, pametno.'' Nekako ništa od toga, pogotovo šokantnog i mračnog, nisam pronašla u ovoj knjizi. Za to krivim dvije stvari. Prva je što svakog dana možemo čuti za svakakve strahote što se događaju na našoj planeti tako da glavni događaj knjige nije baš toliko šokantan s obzirom na što su sve ljudi spremni učiniti jedni drugima.
A najveća greška koju sam nesvjesno napravila je čitanje knjige 'Plamen gladi' prije ove knjige. Jer kada prvo takvu knjigu pročitate, koja isto spada pod psihološki triler, onda vam malo toga može biti šokantnog i mračnog jer ta knjiga je stvarno nešto što vas potrese i ostavi ušokirane. Naspram te knjige 'Večera' je mala beba za nju.
Da sam to znala prije naravno da bi knjigu 'Večera' prije pročitala. No eto, dogodilo se što se dogodilo, i zbog toga mislim da ne mogu dati realnu ocjenu ovoj knjizi. Ali ono što mogu je vama dati savjet da ne ponovite moju grešku.

U ovoj knjizi se povlače razna pitanja odgoja djece, reakcije roditelja i obitelji, odnosi među članovima obitelji, ne poštivanje tuđeg života samo zato što nema krov nad glavom, potreba ljudi da se prikazuju drugima kao savršeno skladna obitelj bez mana (takva ne postoji, postoje samo one koje mogu to bolje odglumiti od drugih), i još raznih društvenih ponašanja koja su prisutna svakodnevno. Podosta je materijala za raspravljanje.

Od svog tog šoka što nema pravog šoka nisam ni zapisala citate iz ove knjige osim jednog koji se proteže kroz većinu knjige.

" >Sve sretne obitelji su slične, svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način.<, takvom rečenicom počinje Tostojeva Ana Karenjina." 



Da li je netko od vas pročitao ovu knjigu? Kako se vama svidjela?



petak, 12. lipnja 2015.

Google plus - malo nas je, al nas ima!



Google + je još jedna u nizu društvenih mreža na internetu. No mislim da je među najboljima i baš zato mi je žao što toliko ljudi ni ne zna za to. Većina ima Facebook ili tako nešto što je popularno i svi imaju. Time samo pokazuju i inače stanje kod ljudi koji poput ovaca prate stado i ni ne trude se misliti svojom glavom, istražiti nešto novo, isprobati nove, ponekad i bolje stvari.

Ljudima kojima spomenem Google plus obično ili ni ne znaju što je to ili znaju, i slažu se da je super, ali ne žele koristiti jer nemaju ovdje nikoga od prijatelja. A svi oni skupa sa mnom 'pljuju' po ostalim aplikacijama, ali njihovo ostane samo na tome. Ja koristim i Facebook, ali samo zato što se tako lakše čujem s ljudima koji su mi daleko.

Kada je Facebook postao popularan na našim prostorima nisam ga odmah imala. Nije mi se dalo to napraviti jer svi oko mene su to imali, a ja se nisam htjela odmah povoditi za drugima. Bilo mi je to glupo i bez smisla. Tada nisam znala da tako neke stvari imaju i nečega pozitivnog.
Nakon nekoliko godina ludila za tim, dok sam bila u posjetu rodbini i imala previše slobodnog vremena, odlučila sam napraviti si tamo profil i vidjeti na svoje oči što je to tako zanimljivog tamo da većina 'visi' na tome po cijele dane. Našavši se u tom svijetu uvidjela sam da ima i pozitivnog u tome, ako se ne pretjeruje i pazi što se radi.
Najzanimljivije od svega su mi bile razne stranice koje se mogu lajkati, te družiti s ljudima zajedničkog interesa (što god to bilo, knjige, filmovi, citati, moda, hrana, glumci, pjevači, i još hrpa toga, ovisno što vas zanima), a i može se postati administratorom stranica ili jednostavno napravite svoju.
U početku je bilo sve super, upoznala sam divne ljude tamo, s nekima sam još uvijek u kontaktu, te se redovito čujemo i vidimo. Ima se priliku upoznati s ljudima iz cijelog svijeta, dijeliti  s njima slike, tekstove, priče, savjeti i još puno toga. No kažu: 'Sve što je lijepo kratko traje.', i s ovim je doista bilo tako. Što je vrijeme više išlo ljudi koji rade iza tu kompaniju su počeli uvoditi razne promjene (većinom negativne).

Mislim da je najgora od svih koju su uveli ta da ne mogu svi fanovi vidjeti sve objave stranice osim ako se ne plaća. Neki ljudi dobro da imaju što za jesti i imaju te stranice da malo maknu misli od svakodnevnih problema, a ne da im još plaćaju. A za što da im plaćaju, pa ne zarađujemo što imamo stranice. (barem mi koji imamo obične stranice koje nisu povezane s nikakvim tvrtkama i sličnim). Unatoč svemu i dalje se ne damo. Neke stranice su dogurale do velikih brojeva i puno ljudi voli doći tamo i vidjeti nove slike i postove.

Nedavno sam se našla u fazi da sam htjela u potpunosti prestati koristiti tu mrežu jer sam čula da su neke tražili da pošalju sliku svoje osobne da bi potvrdili svoj identitet. E pa ne može! Nemam što skrivati, ali iz principa neću. I ako dođe do toga da me tako nešto zatraže sigurno odlazim od tamo. Bilo bi mi žao jer bi s puno dragih ljudi izgubila kontakt, ali od onih najbitnijih imam i broj mobitela.

Jedna od pozitivnih strana Facebook je besplatno dopisivanje. Potrebno je samo da si povezan na internet i možeš se dopisivati ili pričati koliko želiš. Što je i uglavnom kako se čujem s ljudima.

No da se vratim na Google plus koji me svakim danom sve više oduševljava. Znala sam za to još i prije jer sam bila napravila gmail, ali nisam imala vremena istražiti detaljnije. Ali došao je i taj dan kada me moja znatiželja dovela i tu. Sviđa mi se što ovdje nema ograničavanja u pogledu objava drugih, bilo zajednica, prijatelja, ili nečega drugog. Veliki plus mi je što ovdje kao da se ljudi još nisu stigli iskvariti i imaju poštovanja jedni prema drugima. Znam jako malo, skoro pa nikoga, tko koristi Google plus, ali naišla sam odmah na prijateljski raspoložene ljude spremne na dijeljenje lijepih misli. Volim i kada god stignem, pročitati i tuđe blogove. Puno ljudi piše stvarno predivne tekstove, neki više pjesničke, dok drugi svoja iskustva i viđenja nekih događaja, ili putopisa. Stvarno ima svega i svačega. Lako se izgubiti u moru tih životnih priča.

I sama sam se upustila u blogerske vode i uživam. Dodatno me ispunjava pisanje, dijeljenje i komentiranje s ljudima. Lijepo je vidjeti da su ljudi tu spremni potpunom neznancu uputiti lijepu riječ ili savjet.

U svom tom moru društvenih mreža s kojima smo okruženi, naravno da ima i pozitivnih i negativnih stvari. Na nama je da odlučimo gdje nam je bolje i ljepše. Kako sam po prirodi znatiželjna osoba na puno mjesta sam napravila profile jer me zanimalo što je to. Tako najbolje možemo vidjeti što je stvarno za nas.
Od svega toga nekako mi se najviše svidjelo, osim Google plusa, Pinterest-a i We heart it-a. Stvarno imaju predivnih slika. Još jedno mjesto sa slikama je i Instagram. No nekako ta sva silna naslikavanja nisu za mene. Od malena se klonim fotića. Više volim fotografirati prirodu, i razne detalje oko mene koji mi zapnu za oko.

Još jedno mjesto koje moram spomenuti je Youtube na koji često svratim. Ponekad poslušam muziku, a ponekad gledam smiješne videe ili videe ljudi koje pratim. I tamo ljudi dijele razna svoja iskustava. Ponekad naučim nešto novo , a ponekada se dobro nasmijem, dok nekad se samo prepustim omiljenoj melodiji koja me odvede u neki moj svijet.



Kako to da ste vi odabrali Google plus? Koje još društvene mreže volite posjetiti i zašto?



srijeda, 10. lipnja 2015.

Plamen gladi, Erik Axl Sund




Plamen gladi je drugi nastavak trilogije 'Tko je Victoria Bergman'. Napisali su je Jerker Eriksson i Hakan Axlander Sundquist pod imenom Erik Axl Sund.

Prvi dio trilogije 'Soba zla' sam još prošle godine vidjela i činilo mi se zanimljivo po kratkom sadržaju. Ove godine sam slučajno i naletjela na nju u knjižnici, pa ju i posudila. Knjiga mi se svidjela i zanimalo me što će biti dalje, ali toliko je popularna da su stalno svi nastavci vani. I nakon ne znam ni ja kojeg puta u knjižnici mi se posrećilo da je baš u tom trenu vraćen drugi dio.

Ovo nisu knjige koje ćete moći pročitati kao neko lako štivo. U ovom trileru, za koji su nagrađivani, se prikazuje mračna strana stvarnosti koja ostavlja čitatelja pod dojmom. Pisci toliko spretno uvedu čitatelja u glavu likova da ne mogu ne utjecati na vas jer razni su likovi nosioci radnje, a oni svi ne razmišljaju na uobičajen način, što djeluje pomalo zbunjujuće i zastrašujuće kada se nađete u takvom umu. Iako su nositelji radnje više likova, kroz knjigu se njihova poglavlja mijenjaju dovoljno često da možete pratiti radnju koja se isprepliće i na nevjerojatne načine spaja živote likova.

Najstrašnije je u cijeloj toj priči što se takve stvari stvarno događaju. U knjigama se pojavljuju razni problemi društva koji ne smiju biti zanemareni jer previše nevinih žrtava nastrada i time im bude život u potpunosti uništen jer ne postoji taj lijek koji će ih oporaviti od tako nečega. Najžalosnije je što puno toga bi bilo spriječeno da neki ljudi ne odaberu biti slijepi i propuste spasiti nečiji život.

U svakom slučaju preporučam svima ovu trilogiju. Odličan psihološki triler su napisali i sigurno svakoga tko to pročita ostave pod velikim dojmom jer nije da se možete svaki dan naći u glavi psihopata.

Nadam se da ću i s trećim nastavkom 'Pitijina istina' imati sreće u pronalasku kao s prva dva dijela.


"Mržnja ne kopni. Upravo je suprotno; očvrsne, oblikuje se u zašiljene kristale leda koji okružuju sve njezino biće."

"Oprostiti nešto što je moguće oprostiti, zapravo uopće nije opraštanje, misli. Pravo je opraštanje oprostiti nešto neoprostivo. To može samo bog." 

"Svi su ljudi jednaki. Istina koju se prilagođava po potrebi."

"Život je previše dragocjen da bi ga se provelo u iščekivanju nečega. 
  Nečega što će te odvesti negdje drugdje."

"To je zakon ljudske prirode - sve što je bilo skriveno u duši, bori se i želi izbiti na površinu."


Jedna zanimljivost koju sam zamijetila čitajući knjigu je pojam ambidekster, što znači da je osoba i lijevak i dešnjak. Do sada obično kada bi se to negdje spominjalo ne bi se koristio taj izraz.


Jeste li vi već čitali ovu trilogiju? Ili tek planirate pročitati?



nedjelja, 7. lipnja 2015.

Nikada nije kasno! Upamti to!





Čak i ako skreneš s pravog puta i izgubiš se na neko vrijeme lutajući krivim cestama. Uvijek se možeš vratiti nazad, na pravi put. Iako si ga ostavio zapuštenog uvijek možeš doći, počistiti za sobom i raskrčiti si svoj put. Jer on te uvijek čeka, tu je, čeka da svojim koracima napraviš nove otiske na njemu i prođeš sve prepreke jer te vodi k tvom miru i sreći. 

Nemoj to nikada zaboraviti! 
Nikada ne prođe previše vremena u lutanjima, svi se mi ponekad izgubimo, no to ne znači da nema povratka. 

Put biva sve više zapušten i što više vremena prođe imati ćemo više posla. Ali čak i tada, trebamo zasukati rukave i popraviti štetu. Nema te štete koja se ne može popraviti.
Sve je na nama. Da li ćemo naći izgovore ili prionuti na posao, ne ovisi o nikome nego o nama samima. 

Najlakše je reći 'Prekasno je!' i prepustit se maštanjima i žaljenjima. To može svatko. 
Ali ono najbolje nije jednostavno jer onda bi to svatko imao. 
Treba se često i pomučiti da bi se uspjelo. No nije li u tome baš poseban gušt. Kada se nakon napornog rada osvrneš i vidiš postignuto. 

Nikada nije prekasno jer tvoj put te čeka poput vjernog prijatelja koji će ti sve oprostiti i nastaviti od tamo gdje ste stali. Nekada se možda moraš i vratiti nekoliko koraka u natrag i od tamo krenuti. Ali zar je to bitno ako si na svom pravom putu. Bitno je da se vratiš i s upornošću kreneš naprijed ne odustajući pred ničime. Jer to je tvoj put, ponekad trnovit i okrutan, ali takav je s razlogom. Da bi nakon te prepreke izašao još jači i zreliji. Bogatiji za novo iskustvo. Mudriji za jednu novu stepenicu. 

Budi snažan i hrabar i vrati se na svoj pravi put. Nemoj se sramiti povratka. Svakome se dogodi bar jednom da odluta na krivu stazu. No puno njih odluči da je moralo biti tako i da će dalje ići po toj blatnjavoj cesti u kojoj se svakim danom sve više utapaju gubeći samog sebe. Ali ništa ne mora biti, osim onoga što mi odlučimo!

Tako da nemojte dozvoliti da vas mišljenje drugih i lakoća pogrešnog puta navedu na to da odustanete od svog pravog puta i samoga sebe. Jer ako se mi sami ne izborimo za sebe, tko će drugi? 

Nitko.  





petak, 5. lipnja 2015.

Usijanje i Zamka, Lee Child

                                                             Usijanje, Lee Child 



Ova knjiga me odmah osvojila na prvu. Od prvog poglavlja kreće zaplet i kroz cijelu knjigu se provlače pitanja, na koja dođe još samo novih. Tjera te da se zapitaš kome da vjeruješ i što se stvarno događa jer tok radnje nekoliko puta mijenja smjer.

Jack Reacher krenuo je na put autostopiranjem kao i uvijek do sada. No nije mu bilo ni na kraj pameti da će biti uvučen u život vozačice na taj način. A sve je počelo njezinom rečenicom: " -Ime mi je Carmen Greer, rekla je. -  Trebam tvoju pomoć.-"

Radnja knjige je smještena u Teksasu po najvećim vrućinama kada temperatura po noći pada na trideset do trideset i pet stupnjeva. Inače imam problema s prevelikim vrućinama tako da mi je samo od čitanja o takvoj klimi nekako postalo pretoplo. Tako da ako čitate knjigu u zimske dane može vas dodatno ugrijati, a ako je ljeto onda možete naći neke savijete kako se rashladiti.

Inače dok čitam knjige uvijek mi zapnu za oko neobični recepti iz raznih zemalja. Njima je to nešto skroz normalno i obično jer su odrasli tako, a meni su neke te kombinacije nove. U ovoj knjizi sam primijetila da je uobičajeno od djetinjstva, pa čak i stariji to vole popiti/pojesti, a to je cola sa sladoledom. Čini mi se zanimljivom kombinacijom jer oboje jako volim, ali nije mi nikada palo na pamet to dvoje pomiješati. Kao mala sam često jela ledene štapiće s okusom cole, no ovo je baš tekuća cola u koju je ubačen sladoled.

Evo dva citata iz knjige koja sam zapisala:

"Nadaj se najboljem, planiraj za najgore. To mu je bio životni moto."

"Trojica mogu čuvati tajnu ako su dvojica od njih mrtvih."




                                                               Zamka, Lee Child 



Ova knjiga mi je dobra. Nema to nešto što i one dvije prije nje koje sam čitala, ali unatoč tome sam ju pročitala jer je zanimljiva i zanimalo me što će se dogoditi na kraju. Sve mi se više čini da Child ne može napisati lošu knjigu. Ima talenta za pisanje zapleta koji se tokom knjige nekoliko puta zapetljaju. Obično su mu knjige ne predvidljive, no u ovoj sam jednu stvar pri kraju pogodila, što me malo razočaralo, ali onda nekoliko stranica nakon toga me opet iznenadio s nečim drugim. Volim to ne znanje što će biti sljedeće dok čitam. A on to odlično obavlja.

Radnja ove knjige se više puta seli s mjesta na mjesto jer u potrazi za odgovorima glavni likovi su prisiljeni više puta letjeti da bi došli do informacija. U ovoj knjizi Reacher se susreće s ljudima iz svoje prošlosti koji su mu ostali u lijepom sjećanju. No taj susret završava na način koji je mogao samo sanjati.

Što više Lee Child-ovih knjiga čitam shvaćam zašto ga toliko hvale. Do sada sam ih tri pročitala i dvije su mi odlične. Posudila sam u knjižnici još dvije njegove knjige, te ću nakon njih moći reći da li se i on nalazi na listi mojih najdražih pisaca.


"Ljudi žive i onda umru, a ako su dobro živjeli i mirno umrli, onda nemaju za čim žaliti."

"Život je previše kratak da se trati na brigu."

" Prvo potrošiš mnogo novaca i vremena da trava naraste, kako bi potrošio još više vremena i novaca na košenje i održavanje. Psuješ kad je neuredan, a onda se brineš je li previše pokošen, pa cijelo ljeto trošiš novac na skupu vodu, a cijelu jesen na skupe kemikalije.
Šašavo. Ali ako postoji kuća zbog koje bi se mogao predomisliti, onda je to Garberova kuća. Potpuno obična, ništa ne traži od tebe. Doimala se kao da je ljepša zbog toga što je bila zapuštena. A pogled je veličanstveni. Široka Hudson rijeka, mirna i moćna. Stara rijeka će uvijek teći, a vi radite što vas volja u svojim kućama u dvorištima na njenoj obali."


Jedna zanimljivost koju sam saznala u vezi glavnog lika Child-ovih knjiga je kako je glavni lik, Jack Reacher, dobio ime. Već je započeo pisati knjigu, no i dalje nije imao ime glavnog lika. Jednog dana kada je bio u kupovini sa ženom, jedna osoba ga je zamolila da mu doda nešto s gornje police (reach, eng.). Nakon toga žena mu je rekla da bi, ako mu propadne posao, mogao raditi kao reacher (dodavač). I tako je od toga dobio ime Reacher za glavnog lika.

Jeste li vi štogod čitali od ovog pisca? Ako jeste, što i kako vam se sviđa?












petak, 29. svibnja 2015.

Nakon kojeg puta postaneš budala?

Nakon kojeg puta postaneš budala?

Jeste li se ikad to zapitali?

Nakon toliko razočarenja od pojedine osobe u životu se zapitaš kada dobrota preraste u glupost.
Istina je da treba praštati i da svi mi griješimo, ali kada netko uporno radi istu grešku ne mareći za naše osjećaje jer... eto... podrazumijeva se da se mora preći preko toga, zar doista trebamo se i dalje praviti slijepi!

Najgore što možemo napraviti je lagati sami sebe i praviti se da se to ne događa. Malo po malo to će nas uništiti...pojesti iznutra, a da ni ne primijetimo jer koliko god to potisnuli u sebe, to nas boli jer ta osoba nam je dovoljno bliska da smo odlučili prelaziti preko svega. Ali sve ima svoje granice!

Nitko nema pravo to raditi, pa čak ni netko iz obitelji jer nitko po samom rođenju ne dobije dozvolu za to. Mi smo ti koji to dopuštamo. A zbog čega?

Nitko nije toliko vrijedan da mu dopustimo da nas nanovo gazi i umanjuje našu vrijednost.

Nitko ne smije iskorištavati nečiju dobrotu i sklonost prelaženja preko nekih stvari.

Jer ako si to dozvolimo znači da dozvoljavamo nekome da pravi budalu od nas. Velika je razlika između dobrote i ludosti, ali prečesto je tanka granica između toga dvoje.

Ljudski je griješiti, ali iz grešaka nešto i naučiti, te iz takvih situacija izaći s naučenom lekcijom.

Ali nikad ne smijemo nikome dozvoliti da pravi budalu od nas. Odmah na početku to svima trebamo dati na znanje, a ako smo se već našli u okruženju takve osobe trebamo to odmah prekinuti. Nitko nije vrijedan toga. I da, znam da nije lagano. Pogotovo ako nam je stalo do nekoga, ali trebamo voljeti i sebe. Izboriti se za sebe. Postaviti granice. I nikoga ne puštati unutar tih granica jer kada se jednom nekome dozvoli da prijeđe tu granicu ta osoba će znati to iskoristiti protiv nas.

Predivan je osjećaj te slobode i svjesnosti svoje vrijednosti, svoje snage da se izborimo za sebe i nastavimo dalje uzdignute glave.

                                                  


Nikada nikome nemoj dopustit da iskorištava tvoju dobrotu i upravlja tvojim osjećajima.
Sam si krojač svoje sudbine i sam odabireš kako će se drugi ponašati prema tebi.
Ili ih spriječi ili ih makni iz svog života. Napravi bilo što, samo nešto napravi! Nemoj pasivno gledati i tražiti opravdanja za takva ponašanja.




                                                 
                                                 

utorak, 26. svibnja 2015.

Materinji jezik, nemoj nam otići!

Već sam prije u jednom od prijašnjih postova spomenula tu temu, ali osjećam potrebu da trebam napisati nešto više o tome jer mi se neprestano mota po glavi.



Žalosno je kako ljudi ne cijene svoj materinji jezik. Dosta ljudi se čak i odlučuje pisati na nekom stranom jeziku jer tako mogu doći do većeg broja čitaoca i to mi je još u redu ako netko pokušava pokrenuti nekakav posao, pa normalno da želi zaraditi što više.
Ali ljudi koji pišu svoje male svaštare, poput mene, mislim da bi trebali pisati na svom jeziku.

Nisam protiv stranih jezika, naprotiv, i sama volim strane jezike i mislim da svatko tko ima priliku i želju da treba učiti i nove stvari, pa tako i jezike. Jer cijeli život učimo i trebamo nadopunjavati naše znanje jer toliko ima i starih i novih stvari koje možemo naučiti, tako da bila bi šteta da podignemo zidine oko sebe i zaustavimo priljev informacija.

Neke od jezika koje bi ja htjela znati su korejski, španjolski, francuski, ruski, i usavršiti do kraja engleski. Tko zna, možda mi se jednog dana želje i ostvare.

No mislim da bi trebali više cijeniti i ono što imamo jer imamo jedinstveno pismo i jezik koji trebamo ponosno koristiti kada god možemo.

Jedna od stvari koje sam primijetila je i sve veće korištenje stranih riječi u našem rječniku, i to toliko da za neke više ni ne znamo kako se pravilno kažu na našem jeziku. I ja se nalazim u toj skupini kao i većina.
Baš mi se neki dan dogodilo da jednu riječ uopće nisam znala kako se kaže na mom jeziku, a baš sam ju htjela napisati onako kako se kod nas kaže, i uspjela sam naći prijevod te riječi. A najzanimljivije je što ni stariji oko mene nisu znali odmah prevesti nego sam morala pronaći na internetu, pa sam onda i njima rekla tako da znaju.
Vjerojatno je engleski jedan od vodećih jezika koji nam se počeo miješati s našim, zbog sve te silne tehnologije i društvenih mreža na kojima boravimo svaki dan, i neke su aplikacije na engleskom tako da pokupimo izraze, ni ne razmišljajući kako se to kaže na našem jeziku.
Od uvijek imamo posuđenice iz tuđih jezika, ali mislim da nikada nisu bile u tolikom broju kao u današnje vrijeme, kao da se dogodila poplava engleskog jezika.

Ovim postom želim da ljudi malo razmisle i bore se protiv sve većeg zanemarivanja materinjeg jezika. Trebamo pratiti novosti i biti u toku s vremenom, ali isto tako možemo u nekim situacijama usmjeriti pažnju i njegovati neke stvari jer sigurno ne želimo da se naši jezici izgube i nestanu jednog dana. A za to bi bili mi krivi. Svatko od nas. Svatko tko se nije potrudio da više cijeni svoje.

Tako da učite i nove jezike, ali nikako ne zaboravite i svoj materinji jezik!













subota, 23. svibnja 2015.

Ponoćna palača i Rujanska svjetla, Carlos Ruiz Zafon

Ponoćna palača, Carlos Ruiz Zafon




Knjiga 'Ponoćna palača' je drugi nastavak trilogije Magla od Carlos Ruiz Zafona.
Kao što glasi najava na početku knjige: ''Ova priča o tajnom društvu, željezničkom kolodvoru u obliku labirinta i mračnom liku iz prošlosti svojim će maštovitim pripovijedanjem i raspletom podsjetiti na Zafonov svjetski poznati bestseler Sjenu vjetra.'' , stvarno tako i je.
Iako mi je prvi dio te trilogije (koji sam pročitala nekoliko mjeseci prije) dobar, Ponoćna palača mi je bolja jer ima više misterije i zapleta koji doista podsjećaju na Sjenu vjetra.
No čak i ako niste do sada čitali ikoju knjigu od Zafona preporučam da pročitate. Mislim da ne možete pogriješiti koju god njegovu knjigu da pročitate.
Jako mi se sviđa što njegove knjige možete čitati bilo kojim redoslijedom jer nisu toliko jako povezane da će vam pokvariti knjigu. Ja to nisam znala tako da sam trilogiju Magle čitala po redu, no stvarno redoslijed nije bitan. Svaka knjiga priča svoju posebnu priču.
Ovaj put čitajući knjige uspjela sam zapisati i citate, tako da evo onih koji su mi se posebno svidjeli:

"A ni u što nije tako teško povjerovati kao u istinu i ništa nije tako zavodljivo kao snaga laži."

"Ali linija koja razdvaja snove od noćnih mora tanka je poput oštrice."

"Prekapanje po prošlosti otkrilo nam je okrutnu lekciju, to da je život poput knjige koju je uputnije ne listati unatrag; put na kojem nije važno kuda smo krenuli, jer nikada nećemo moći izbrisati vlastitu sudbinu."




Rujanska svjetla, Carlos Ruiz Zafon 


Najava ove knjige bi me privukla čak i da nisam već od prije upoznata sa Zafonovim djelima.
"Čitatelji svih dobi pronaći će tajnu i napetost te će biti prikovani neizvjesnošću - roman ima snagu Stephan Kinga i istančanost Neila Gaimana." A razlog zašto bi me takva najava privukla jer sam fan i Neil Gaimana. I on ima poseban i pomalo neobičan stil pisanja.
Zadnja knjiga ove trilogije mi je podjednako dobra kao i drugi dio. Svakim novim ispisanim retkom bivamo uvučeni u mistični svijet rezidencije Cravenmoore na obali Normandije. Majka sa svoje dvoje djece seli se iz Pariza u bijegu od svog starog života. Dolaskom u mjesto u početku se sve čini idealno, od novog posla, kuće, i dječje prilagodbe. No sve je sve samo ne idealno, kako dani idu tako obitelj biva sve upoznatija s mračnim tajnama Cravenmoora.
Evo nekoliko redaka iz knjige koje sam izdvojila:

"Ne smiješ vjerovati svemu što vidiš. Slika stvarnosti koju nam pružaju naše oči samo je iluzija, optički efekt."  

"Linija između osjećaja krivnje i želje za životom činila se tako oštrom, poput noža namazana otrovom."

"Mislim da su neka mjesta, neke tisućljetne palače koje se mogu nabrojiti na prste jedne ruke, mnogo više od obične konstrukcije, žive su. Imaju vlastitu dušu i vlastiti način komuniciranja s nama."

"U svijetu svjetla i sjena svi, svatko od nas, treba naći svoj put."

Još nešto što mi se sviđa kod Zafonovih knjiga je predgovor u kojem se obraća čitaocu knjige, što daje dodatnu čar knjizi. Jer osjećate se kao da ste pročavrljali s piscem prije početka čitanja njegove knjige.

"Dragi čitaoče,

Ja sam jedan od onih koji uvijek preskaču predgovore i uvode budući da više volim odmah prijeći na stvar. Ako je to i tvoj slučaj, preskoči smjesta ovu stranicu i baci se na roman, koji je zapravo ono što je uistinu važno. Ali ako spadaš među one čitatelje ( a priznajem da sam i sam povremeno takav) koje grize znatiželja, dopusti mi da ti o ovome romanu ukratko kažem....."


Jeste li vi već nešto čitali od ovog pisca? Ako da, što, i koje vam je njegovo najdraže djelo?

srijeda, 20. svibnja 2015.

Sreća. Riječ od pet slova, a puno različitih značenja.

''Sreća. Riječ od pet slova, a puno različitih značenja.
Za svakoga čovjeka sreća ima drugačije značenje.
Što znači imati sreće u životu?
Za nekoga su to materijalne stvari, a za nekoga duhovne.
Ali znači li to da kada tih materijalnih stvari nema, nema ni sreće za te ljude?
                          Ne znam odgovor na to jer nisam takva osoba. Mene sitnice čine sretnom.''


To je odlomak iz jedne moje priče koju sam davno započela pisati.
Svakodnevno nailazim na razne citate o sreći. I sve to djeluje nekako jednostavno. Ako želiš biti sretan, biti ćeš. No stvarnost je drugačija. Ako netko zaista želi biti sretan mora na tome raditi svaki dan. To je proces koji traje cijeli život. Svakog dana se borimo protiv raznih stvari koje nam dođu na put i pokušaju nas smesti s puta. Iskušenja su svaki dan oko nas, bilo u obliku negativnih ljudi, trendova koji nam nameću da težimo materijalnom i savršenstvima koja ne postoje. Čak i skromni ljudi se znaju naći kako maštaju o nekoj ne bitnoj stvari koju bi si tako htjeli, pa si dozvole da to utječe na njih. No onda se trgnu i zapitaju, što to meni stvarno treba, zar zaista trebam biti tužan što to ne mogu imati. I shvate da je to ne važna glupost koja im i ne treba, da su sretni što su zdravi, imaju obitelj, ili bio što drugo što ih čini sretnima.


                                "Moj život nije savršen,  ali sam zahvalan na svemu što imam."

Neki nemaju ni zdravlje ni obitelj, ali opet nađu u svakom novom danu nešto što ih veseli i gura dalje. Prihvaćaju ono što imaju i ne koncentriraju se na ono što nemaju. Taj popis neimaštine može ići u nedogled jer uvijek će postojati nešto što nemamo i što bi željeli imati. Naravno da treba težiti nečemu u životu, ali ne smijemo si dozvoliti da na putu do toga naša sreća izostane zbog ne imanja istoga.

                                                     "Najbolje stvari u životu se ne vide.
                                                      Zato zatvaramo oči kada se ljubimo, 
                                                      smijemo i sanjamo."


Trebamo se okružiti s onim što volimo, pa što god to bilo. Bilo to sport, čitanje, crtanje, pisanje, izrađivanje, vrtlarenje, istraživanje, šetanje, životinje..... i još hrpa drugih stvari koje nas zanimaju. Nije bitno što su, bitno je da nas vesele i navode nas da kvalitetno utrošimo slobodno vrijeme.

                                          "Izgubi sebe u stvarima koje voliš, tamo ćeš i naći sebe."


Uvijek će se naći neki pesimist koji će reći lako je to pričati. Znam da je lako reći ili napisati, ali i to je jedna vrsta početka. Način na koji ćeš doći do cilja da budeš sretan. Ne postoji osoba koja je sretna dvadeset i četiri sata na dan, svi mi imamo svoje loše dane. No trebamo pokušati što prije izaći iz tog sivila svakodnevice i uroniti u beskraj pozitive koje nas okružuje, nalazi se u sitnicama koje nam se dogode svaki dan.

                                    " Svaka pozitivna promjena u tvom životu počinje sa čistom, 
                                ne dvosmislenom odlukom da ćeš ili napraviti ili prestati raditi nešto."

Jedna od grešaka koje ljudi rade je da svoju sreću podređuju naspram drugih. Tako nikada nećeš biti u potpunosti sretan. Jer ljudi ulaze i izlaze iz naših života. Ako naša sreća ovisi samo o drugima znači da nikada nećemo biti u potpunosti ispunjeni. Čovjek jest društveno biće, čak i mi koji nismo previše društveni i više se povlačimo u svoj svijet knjiga i pisanja opet moramo se s vremena na vrijeme probuditi i izaći među ljude. No ako kreneš izgrađivati sebe kao osobu i tražiti sreću u sebi nikada ti se neće dogoditi da ti sreća u potpunosti nestane odlaskom osobe do koje ti je bilo stalo. Jer bio si sretan i prije te osobe koja je donijela dodatnu dozu sreće u tvoj život, ali odlaskom nije ponijela sve sa sobom jer nikada nije sve ovisilo samo o njoj.

A najveća greška koju možemo napraviti je odreći se samih sebe. Zanemariti stvari koje volimo zbog nekoga drugoga. Drugi nas trebaju prihvatiti takvima kakvi jesmo, a ne da se mi mijenjamo zbog njih. Ako ćemo se mijenjati i ravnati prema drugima nikada nećemo biti ono što jesmo. I tako nikada nećemo biti sretni jer ćemo biti samo ljušture bez pravog ja.

                                              "Budi ono što jesi, a ne ono što svijet želi da budeš." 

Možda se nekome može činiti da sam jako pozitivna osoba, no realnost je drugačija. I ja se svaki dan borim sa svojim ''demonima''. Ali odbijam se prepustiti surovoj stvarnosti. Trudim se svakodnevno, težiti lijepim mislima. I obično mi je lakše gledati pozitivno na nešto kada je u pitanju netko drugi. No najlakše je reći 'Ah, ja sam pesimist i ne znam drugačije.' i skrivati se iza te izjave.
Uvijek svi govore 'Sve se može kada hoće.', i to stvarno tako je. Dok se ne dogovorimo sami sa sobom što želimo i da ćemo se za stvarno pokrenuti nećemo ništa postići.
Tako da pokrenimo se i učinimo svijet ljepšim za življenje!

subota, 16. svibnja 2015.

Moje omiljene i ne tako omiljene serije

Nikad nisam baš nešto voljela serije, pogotovo ne one sve silne španjolske sapunice, a u novije vrijeme turske. Ne volim kad se ponavljaju slične radnje i kada su obični životi u pitanju. Imam dovoljno toga i oko sebe, da bi još gledala i na tv-u u preuveličanoj verziji. Ali zato mi pažnju mogu privući neke serije koje su drugačije.

Započet ću priču unazad.

Zadnju seriju koju sam gledala je American Horror Story.


Prije nisam baš nešto gledala hororce. Onih par što sam gledala su uglavnom bili čista dosada s nekoliko scena na koje se moraš 'scimati', i to je to. Krvi, krvi, i još malo krvi. I na kraju uspiju nekako ubiti glavnog zlikovca koji kolje čitav film, da bi taj isti u zadnjoj sceni ustao kao da nije prije par minuta dobio metak kroz glavu i pao s ne znam ni ja koje visine. Vjerojatno sam naletjela i na one krive hororce jer sigurno ih ima i dobrih. No od tih nekoliko koje sam se udostojila pogledati na nagovor drugih, jedno dvoje je stvarno dobrih. Ali i dalje mi se nekako ne da gledati nešto da čekam kad će izletjeti 'nešto'. Više se volim opustiti i uživati dok gledam.
Ipak sa American Horror Story serijom je bila skroz drugačija priča. Prije nekoliko godina kada je izašla, nisam htjela gledati jer kao prvo hororac, a i svi su oko mene to gledali, pa što bih i ja onda to gledala. Da, znam, glupo, ali eto...znam ja tako iz gluposti kontrirati. Sestra je bila odmah počela pratiti i nagovarala me da pogledam, no ja tvrdoglava nisam se dala nagovoriti sve do prije koji mjesec kada sam pristala. Reko', ajde da ja vidim to.
I tako je krenula moja ovisnost.
Odmah nakon prve epizode sam se navukla na to. Ne znam što mi se više svidjelo, radnja serije, likovi, gluma,....a da ne spominjem uvodnu špicu koja još dodatno potakne tu ovisnost. Uvučena u taj svijet gledala sam epizodu za epizodom i sve više shvaćala koliko sam pogriješila što nisam htjela odmah gledati jer serija je i više nego odlična! Čak imam i za melodiju na mobitelu pjesmu iz prve sezone. Pogledavši prvu sezonu u kojoj je radnja smještena  u ukletoj kući, došla sam i do druge sezone koja me iznenadila s time što su isti glumci, ali glume skroz nove likove. U drugoj sezoni radnja serije je smještena u umobolnicu. Glumci su stvarno predobro odradili transfere u nove i skroz drugačije likove. Zaista su odabrali odličnu glumačku ekipu. Iako se ne zna tko je bolji, meni najdraži glumci iz serije su Peter Evans i Jessica Lange.
Za sada sam odgledala prve dvije sezone, a treću sam započela. Nekako mi treća nije to to. Postavili su si visoke kriterije s prve dvije sezone. A ova mi nekako nema to nešto što ti ne da da staneš s gledanjem. Nadam se da ću ju pogledati do kraja, kao i ostatak sezona.



Seriju prije te koju sam pratila je Vampirski dnevnici.



Trebam li opet spomenuti da ju nisam gledala kada i svi nego s nekoliko godina zakašnjenja. Da...očito to tako mora biti sa mnom i serijama. Vjerojatno je to tako i djelom zato što ne volim te velike histerije oko tako nekih popularnih stvari, no i među tim popularnim se nađe dobrih. Uglavnom, od te serije sam pogledala prve četiri sezone. U početku mi se svidjela i bila zanimljiva, zahvaljujući Damonu i ostalim ''zloćama'' u seriji jer realno gledajući da nema njih bilo bi predosadno. No čak i uz sve to nekako Elenina neprestana neodlučnost između dva brata čovjeku počne ići na živce. Ako se ne možeš odlučiti, daj meni, ja ću odlučiti umjesto tebe!
Valjda sam dogurala do četvrte sezone jer serija ima ono nešto da se navučeš na nju, a i ima još puno likova koji čine seriju dobrom. Kasnije nisam više bila u mogućnosti gledati, pa je tako to ostalo na tome.
Pojavom Klausa i njegove obitelji u seriji dobila sam želju pogledati i seriju The Originals, jer u njoj su oni glavni nositelji radnje. No i to je za sada samo na popisu želja.

Kada sam već kod vampira moram spomenuti da sam pogledala i prvu epizodu True blood serije.
U toj seriji ne znam što mi se manje svidjelo. Likovi, radnja, ili njihovi ''vampirski'' zubi koji više liče na zečje zubiće. Kada me u prvoj epizodi nečega ne privuče ama baš ništa ne mogu se natjerati da gledam dalje i čekam to nešto što će mi učiniti seriju gledljivom.


Serija koju sam gledala dva puta i mogla bi ponovno pogledati je Da Vinci's Demons.



Pogledala sam samo prvu sezonu, i u međuvremenu dok sam čekala drugu sezonu sam opet pogledala prvu, no kada je napokon stigla druga sezona nisam ju mogla pogledati. Serija me oduševila jer sam i inače fascinirana Leonardom da Vincijem i njegovim izumima. Tako da ne čudi da mi se i serija toliko svidjela. A i od malena volim povijest.
Glumac kojeg su odabrali za Leonarda mi baš odgovora za tu ulogu tako da mi je to još dodatni plus seriji. Ovih dana ću pogledati i drugu sezonu. Jedino mi je žao što tako dobra serija ima toliko malo epizoda po sezoni. U prvoj sezoni je samo osam epizoda, a u drugoj deset.
Jedan od postova ću zasigurno posvetiti i Da Vinciju.


Kakav bi ovo post o serijama bio da ne spomenem Supernatural!



Žao mi što od te serije nisam pogledala sve sezone. Nadam se da ću jednog dana imati vremena pogledati sve do jedne epizode te serije jer glavni likovi su baš posebni i ne mogu nikako dosaditi. S njima se može i nasmijati i iščekivati napeto što će biti sljedeće, a i skroz zaboraviti na svijet oko sebe dok se gleda serija. Iznenađujuće je da su uspjeli s toliko puno sezona ostati zanimljivi i podjednako dobri kao na početku.


Naravno da sam pogledala i Igru prijestolja koja me razočarala.



Znam da su knjige uvijek bolje, ali ima toliko filmova/serija koje su snimljene po knjigama pa su dobre, no to nije slučaj kod ovog serijala. Nažalost uspjela sam pročitati samo prvu knjigu, ali i to je bilo dovoljno da ostanem dosta razočarana prvom sezonom serije. Nekako su mi kao dvije različite planete. Radnja je slična, likovi su iz knjige, ali u seriji su se nekako previše posvetili krivim stvarima koje u knjizi nisu u prvom planu. Ne znam što su time htjeli, vjerojatno privući još veći broj gledatelja, ali mislim da bi to uspjeli i bez toga. Radnja knjige je odlična i toliko ima zapleta i svačega da bi serija bila odlična i bez toliko golotinje. Nije da imam nešto protiv toga, ali knjiga i serija su mi ostavile skroz različite dojmove. Volim kada se snima nešto prema knjigama da se drže radnje i što više da slijede knjigu. Znam da ne mogu sve staviti u serije, pogotovo ne kada su neke knjige i preko 5oo stranica, ali trebaju ostati vjerni knjigama. Žao mi je što je to tako, pogotovo zbog zmajeva u seriji koje i inače obožavam. Ali nema veze, samo se nadam da ću jednog dana pročitati cijeli serijal.


Inače od serija, prije sam pratila razne kriminalističke serije kao što su Mentalist, Dexter, CSI, našlo se i nekih sf serija s vanzemaljcima, više se ni ne sjećam kako se zovu. Ali više ni takve serije na tv-u ne gledam. U zadnje vrijeme uopće ne gledam televiziju. Nemam nikakve potrebe. Radije čitam knjigu ili ako baš želim pogledati nešto, pogledam na netu.
Dodatni razlog zašto serije ne volim gledati na televiziji je taj što to prikazuju sve i svakako. Ali doslovno. Prvo počnu prikazivati u normalnom večernjem terminu i stave po dvije epizode. Čak nije loše ni što stave samo vikendom, jer kad se sve zbroji, četiri epizode po tjednu i nije tako malo. No onda nakon dva-tri tjedna, ako ne i prije, pomaknu termin iza ponoći, pa počnu davati po jednu epizodu. A kada mi se svidi neka serija želim što prije pogledati. A ne gledati po dvije epizode tjedno u neko doba noći.

Koje sve serije vi pratite ili ste pratili?

srijeda, 13. svibnja 2015.

Moje skromno iskustvo u moru blogova

Ovdje na bloggeru sam tek tjedan dana, ali imam potrebu iznijeti neke stvari koje sam primijetila.

Tražeći druge blogove naišla sam na dosta ne aktivnih i zaboravljenih blogova. Nekako mi dođe žao kada naiđem na neki zanimljivi blog, a onda vidim da ništa nije stavljeno već više od godinu dana.

Naravno, svima nama se dogode neke stvari u životu kada možda više se ne možemo baviti istim hobijima kao i prije. Ali nekako mislim da je problem i što ljudi očekuju da od prvog posta imaju veliku posjećenost i hrpu komentara. Pa normalno da ne možeš očekivati da odmah nakon nekoliko postova svi znaju za tvoj blog. Još pogotovo ako ne pišeš na engleskom, mislim da je još teže pronaći puno čitatelja.

Ali zar je to toliko bitno?!

Svaka osoba bi trebala prvenstveno pisati radi sebe i zato što voli pisati. To je ono što te ispunjava i uljepšati svaki dan. A ako usput nađeš i čitatelje to je samo dodani plus. Ne bi trebala biti najvažnija stvar. Ne kažem da meni nije drago kada vidim da je bilo novih posjetitelja ili da se nekome svidjelo, pa je označio da mu se sviđa, naravno da je, jednako kao i svaki pogled na blogu. Ali čak i da nema toga ne bi me to samo tako obeshrabrilo jer pišem najviše zbog sebe. Trenutno sam u fazi u životu gdje mi je ulazak u svijet blogova baš trebao. Nešto novog miješanog sa starim. Od prije volim pisati, ali nisam se još okušala u pisanju bloga. No nije to tako teško kao što se čini. Samo treba skupiti hrabrosti da se napravi prvi korak i da se objavi prvi post. Kasnije ide sve samo od sebe. Bez puno razmišljanja. Riječi idu jedna za drugom i pune retke s lakoćom. Inače mi kod pisanja ne nedostaje inspiracije, a primijetila sam i da dok pišem na blogu da isto tako ideje se bore jedna s drugom koja će prva ugledati svijetlo dana.

Do sada sam naišla na razne blogove, ali jedan me posebno oduševio! Toliko da sam ostala bez teksta. Nisam mogla vjerovati da nečiji blog može zračiti tolikom pozitivnom energijom. Nažalost nisam stigla skroz istražiti taj blog jer nisam imala vremena, ali tih nekoliko članaka koje sam pročitala su ostavili veliki dojam na mene. Odvojite koju minutu vremena i zavirite na taj blog, sumnjam da ćete ostati razočarani.

Ovdje vam je poveznica spomenutog bloga, pa pogledajte!


utorak, 12. svibnja 2015.

Uništenje, Michael Robotham




Danas sam pročitala do kraja knjigu Uništenje, napisao ju je Michael Robotham. Do te knjige sam došla slučajno. Mama ju je posudila u knjižnici, a ja kako sam završila s čitanjem svojih knjiga odlučila sam dati priliku i toj knjizi. Prije čitanja znala sam samo da je psihološki triler i da se mami svidjela. Jedino što se s zadnje strane knjige može saznati je to da je pisac više puta nagrađen za najbolji kriminalistički romana u Australiji i da je imao nominacije iz cijelog svijeta. O sadržaju knjige se puno ne otkriva što mi se sviđa. Volim kad ne znam što me čeka.

Knjiga počinje jako zanimljivo, samoubojstvom. Ali vrlo neobičnim samoubojstvom. Žena stoji skroz gola na kiši, jedino ima crvene cipele na nogama. Nalazi se na mostu i razgovara na mobitel ne doživljavajući svijet oko sebe. Spletom okolnosti u priču je uvučen i klinički psiholog Joe O'Loughlin koji radi na sveučilištu kao profesor. Nakon toga događaja njegov se život okreće naglavačke i biva uvučen u svijet pun iznenađenja. 

Ne želim vam previše otkrivati jer knjiga je stvarno odlična. Od samog početka je zanimljiva i ne mora se čekati da se radnja pokrene. Već u prvom poglavlju krenu vam se motati pitanja i želite znati zašto i kako se to dogodilo, što vas tjera da dalje čitate i ne stajate. Pisac čitatelja lijepo uvuče u taj svijet i sve događaje, upoznavajući nas s likovima tako da nam nije teško zamisliti ih.

Čak i ako inače ne čitate takve knjige, pročitajte! Možda vas se toliko svidi kao i meni da ćete preći i na taj žanr. Ne znam zašto je do sada tako malo bilo knjiga iz tog žanra na popisu mojih pročitanih knjiga. Valjda sam se malo izgubila u svijetu fantasy knjiga. No i to se mijenja. 

Htjela sam izvući više citata iz knjige pa ih tu napisati, ali toliko sam se zanijela u čitanju da sam skroz zaboravila na sve. Tako da evo samo jednoga:   

"Srce ima razloge koje razum ne može shvatiti."

A nakon ove knjige ja sam se osjećala baš kao što kaže ovaj citat na slici.

subota, 9. svibnja 2015.

...još malo o knjigama :)

Pošto sam u prošlom postu započela temu knjiga, odlučila sam i ovaj post posvetiti toj temi jer u prijašnjem sam se više posvetila o mom ulasku u svijet knjiga.
To je neiscrpna tema o kojoj se može pisati i raspravljati u nedogled, tako da zasigurno ovo neće biti zadnji post o knjigama. U budućnosti ću raditi i osvrte na knjige koje ću pročitati.
S godinama sam otkrila razne pisce koji su me osvojili svojim stilovima pisanja i temama. Iako volim čitati i koristim svaku priliku za to, smatram da sam tek samo lagano zagrebla po površini svijeta knjiga jer toliko ih je mnogo da ne znam koju bih prije čitala.



Prije nekoliko godina sam otkrila jednog odličnog pisca. Njegovo ime je Carlos Ruiz Zafon. Ne sjećam se točno zašto mi je u knjižnici zapela za oko njegova knjiga. Vjerojatno, kao i uvijek, su me privukle korice i ime knjige, a sigurno je dodatni plus bio što je radnja knjige na ulicama Barcelone koja me od djetinjstva na neki posebni, neobjašnjivi način privlači. Nisam nikada bila u tom gradu, no svejedno Barcelona ima svoj kutak u mome srcu.
U to vrijeme u knjižnici su imali samo dvije njegove knjige, ali veseli me što u zadnje vrijeme vidim da svugdje ima njegovih djela. Na poseban i jednostavan način uvuče čitatelja u svoj mistični svijet pun tajni i spletki. Neke od njegovih knjiga koje sam pročitala i koje su mi među najdražim knjigama su Anđelova igra, Sjene vjetra i Marina. Pa ako niste još pročitali njegove knjige pođite do najbliže knjižnice ili knjižare i utonite u predivna djela Zafona. Nećete zažaliti!



Veliki sam fan i Edgara Allana Poe-a i H.P. Lovecrafta. Volim njihove neobične priče pune tame i mistike. Mislim da koju god njihovu knjigu pročitate da ne možete pogriješiti, pogotovo ako volite takva štiva.

Jedna od najdražih Poe-vih pjesama, osim Gavrana, je Sam. Obje imam prepisane u bilježnici koju uvijek imam sa sobom. Prepisati ću vam pjesmu Sam.

                               Od djetinjstva ja ne bjeh kao
                               drugi-ja gledat nisam znao
                               Ko drugi- duša nije htjela
                               Strasti iz skupnog primat vela-
                               Iz istog vrutka nisam jad
                               Pio- u istom tonu mlad
                               Budio nisam srca plam-
                               I sve što voljeh- voljeh sam-
                               Tad se- u djetinjstvu- u zori
                               Burnog života moga- stvori
                               U bezdanu dobra ili zla
                               Tajna što još me mami sva-
                               U bujici što se pjeni-
                               Na crvenom gorskoj stijeni-
                               Na suncu što kupa svojom
                               Jesenskom me zlatnom bojom-
                               U munji što nebo prene
                               I proleti pokraj mene-
                               U oluji, groma rici-
                               U oblaku što po slici
                               Za me (nasred neba plavog)
                               Liči na demona pravog...
                                                        E.A.Poe (oko 1829.)





Osim spomenutih Zafona, Poe, Lovecrafta, ima još puno pisaca i knjiga kojih se rado prisjetim i potražim njihove nove naslove. Iako volim i ne planirano otići i pronaći neku novu knjigu.
Ne moguće je imati najdražu knjigu jer toliko je odličnih djela da čovjek jednostavno ne može odabrati, tako da ću vam ja nabrojati neke od meni najdražih koje mi prve padnu na pamet:
Kradljivica knjiga, Mi djeca s kolodvora Zoo, Knjiga o groblju, Harry Potter serijal, Vampirska akademija, Bratstvo crnog bodeža, Američki bogovi, Povjesničarka, Angeologija, U sebi, Otkrivanje vještica, Gaudijev ključ, Dobri predznaci, Magija krvi, Purpurni hibiskus, Ja nisam serijski ubojica....

Iako sam prije dosta čitala fantasy knjige, volim pročitati i druge žanrove. Mislim da je jedini žanr kojeg se klonim u širokom luku su ljubići, iako u puno fantasy knjiga ima i ljubavne tematike to nije jedino oko čega se sve vrti. Ima puno toga ostalog što mi knjigu učini zanimljivom. Ne kažem da su ljubavni romani loši, jednostavno nisu za mene, bar ne za sada. Tko zna, možda jednog dana pređem i na taj dio, no za sada mi je i ovako dobro.
Nešto malo više nego inače sam se posvetila krimićima u zadnje vrijeme. Što nije ni čudno s obzirom da mama najviše čita takve knjige. Pročitala je valjda sve knjige od Ludluma i Grishama, i ko zna kojih još sve ne. Pročitala sam i knjigu Lee Child-a koji je dosta popularan u zadnje vrijeme. Pročitavši njegovu knjigu Cijena života shvatila sam zašto ga ljudi toliko hvale. Stvarno je odličan. Od početka do kraja knjige je u zraku određena vrsta napetosti i iščekivanja, te svojim stilom pisanja vas uvuče u knjigu dok se ni ne snađete, a lako je čitljiva. Stranice samo idu, i teško se ispušta iz ruku jer vas zanima što će sljedeće biti.


Koji su vaši najdraži pisci/knjige? Imate određeni žanr koji najviše čitate?