Kreativni kaos kojem nema pomoći

Često znam vidjeti razne članke o tome kako bolje organizirati i iskoristiti dvadeset i četiri sata u jednom danu. I sve to divno zvuči, puno dobrih savjeta se može naći. Čak osjetim ono nešto, neku nadu da je došao moj dan da se organiziram malo, ali onda me realnost vrati nazad u moj svijet u kojem vlada kreativni kaos.

Ja spadam u onu nepopravljivu skupinu kojoj nema pomoći. Nema tog plana i te snage koja će dovesti mene u red. Jednostavno ne možemo protiv samih sebe. Neke stvari i navike možemo promjeniti, ali ono istinsko 'ja' u nama ne možemo. To je kao da ideš mijenjati krvnu grupu. Nemoguće je!

Koliko god me ponekad zasmetalo to i poželjela bi malo nekakvoga reda i rasporeda, opet s druge strane uživam u toj svojoj nesputanosti. Nikada ne znam što mi novi dan nosi. U kojem kutku kreativnosti i mašte ću se naći tog dana.

Možda da se bavim nekim ''običnijim'' stvarima, i da ih nema previše, možda bi i moglo biti reda. Ali kada se baviš pisanjem, crtanjem i sličnim, ne možeš se prisiliti da određenog dana u određeno vrijeme radiš baš to što si zapisao. Jer ideje i inspiracija su vrtlog koji se okreće svojom voljom i nikad ne znaš s koje strane i kojom snagom će te udariti. Možeš ti napisati na planer 'Sutra u 10:00 pisanje.', ali kada u dva u noći ti dođe ideja koja nestrpljivo skakuće nadajući ti da skreneš i umiriš misli jednostavno moraš uzeti olovku i papir, te zapisati tu ideju jer ona neće nestati ako nastaviš ležati pokušavajući da zaspiš.

A nekako mi se čini da i bolje ispadne kada se prepustiš mašti da upravlja tvojim mislima i prstima u bilo koje vrijeme jer onda ono najbolje izađe iz tebe. Bez ikakve prisile i plana.

U koju skupinu vi spadate? Ima li ''nade'' za vas?

Nemoj biti promijenjiv ko vrijeme!

Puno prije nego sam naišla na taj citat zapitala sam se isto.

Zašto ljudima nikada ništa ne paše?

Kad je zima nije dobro jer je prehladno, pada kiša ili snijeg, vjetar, a onda kada dođe ljeto im je prevruće, stalno kukaju kako jedva čekaju da prođu vrućine. No čak i kada je proljeće ne valja, onda su alergije, posljedice zime nikako da odu i da se priviknu na sunce. Čak ni jesen ne valja jer ima kiša i promijenjivo je vrijeme. Bar se prije mogla jedna godina podijeliti na godišnja doba, sada toga više nažalost nema. Ali ljudsko nezadovoljstvo i potreba za kukanjem su i dalje tu u jednakoj količini.

Je li tako teško nešto voljeti i biti zadovoljan?

Je li tako teško reći: 'Danas je baš dobar dan!'

Na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude koje sam upoznala tokom života da su rekli da vole npr. ljeto i ne žale se kada bi došlo.

Da je bar to samo tako s vremenom. Ljudi kukaju svakodnevno o svemu oko njih. Dosta im je svega i žele svoj mir, pa onda kada dobe mir opet ne valja jer im je dosadno, i počnu smišljati priče kako ih drugi zanemaruju i slično. Pa daj se više odlučite što želite!

Kada kažeš da nešto voliš ili želiš onda se i drži toga. Nemoj mijenjati mišljenje kako vjetar puše.

U cijeloj priči mi nije jasno kako ti ljudi imaju snage za toliko negative i nezadovoljstva.

A ono što sam naučila je da se obično žale oni koji imaju i kojima je dobro u životu. Onaj ko nema taj će šutjeti i snaći se već nekako. Neće čim te vidi početi kukati kako mu je teško. Biti će mu drago da popriča o nekim ne bitnim temama, malo da skrene misli s problema.

Ponekad se stvarno osjećam ko da sam s neke druge planete i puno toga što je ljudima pod normalno meni je skroz strano i neshvatljivo. Vjerojatno će tako i ostati. Ljudi su stvarno komplicirana bića. No u svoj toj svojoj kompliciranosti su i zanimljivi. Uvijek te iznenade s nečim. I to obično kad kažeš 'Više me ništa ne može iznenaditi!', pokažu ti suprotno i stigne novo iznenađenje.

Ponekad je najbolje držati se onoga:

"Ne vjeruj nikome, pa ni samom sebi!" 

Sudbina miješa karte. Mi igramo.

Vjerovali u nju ili ne svi ste čuli da se koristi u razgovorima.
Čak i onima koji ne vjeruju u nju zna se dogoditi da kažu ' Nije im bilo suđeno.' ili 'Takva im je sudbina.'.

Često možemo naletjeti na razne citate o sudbini i komentare ljudi na to. Neki vjeruju, neki ne. Kao i sa svime u životu.

Moje osobno mišljenje je da sudbina postoji.
No ne volim kada je netko koristi za izgovor što ništa ne radi u životu. Ne mislim da smo samo lutke bez ikakve volje i da će nam biti kako nam je suđeno. Kao i kod većine stvari ni tu nije ili samo jedno ili samo drugo.
Naišla sam internetu na jedan zanimljiv primjer koji objašnjava ono što želim reći.
Razlika između sudbine i ljudske odluke.
Kada čovjek popije koje piće previše i svejedno odluči sjesti u auto i odvesti se sam nekamo, te se putem sudari, nije mu kriva sudbina nego je svojevoljno ušao u taj auto svjestan da nije sposoban voziti kao kad je trijezan. No kada netko tko je stvarno dobar i savjestan vozač krene na put i dogodi se npr. da mu otkažu kočnice ili tako nešto nepredviđeno na što nije imao utjecaja, e pa tu je sudbina odigrala svoje. U tom trenu njegov život je morao krenuti tim putem, nije se moglo izbjeći. Jer da ta ista osoba je znala što će se dogoditi, te je krenula pješice dogodilo bi se da bi ju pokupio kamion ili bi doživio srčani. Kako god da bilo nešto takvog bi se moralo dogoditi. Jednostavno ne možemo izbjeći sve loše u životu. I iz loših stvari možemo izvući pouku.

Tako da mislim da je život kombinacija sudbine i slobodne volje. Bitno je ne kriviti nikoga i ništa za svoju ne aktivnost i borbu. Pa čak i onda kada ne ispadne najbolje, znaš da si dao sve od sebe. Nećeš imati pitanja poput 'Što da sam?', 'Kako bi bilo da sam...'. Znati ćeš da je učinjeno sve u tvojoj moći, da si dao sto posto od sebe.


Kakvo je vaše mišljenje? Vjerujete li vi u sudbinu ili mislite da je to samo za bajke?

Google plus - malo nas je, al nas ima!

Google + je još jedna u nizu društvenih mreža na internetu. No mislim da je među najboljima i baš zato mi je žao što toliko ljudi ni ne zna za to. Većina ima Facebook ili tako nešto što je popularno i svi imaju. Time samo pokazuju i inače stanje kod ljudi koji poput ovaca prate stado i ni ne trude se misliti svojom glavom, istražiti nešto novo, isprobati nove, ponekad i bolje stvari.

Ljudima kojima spomenem Google plus obično ili ni ne znaju što je to ili znaju, i slažu se da je super, ali ne žele koristiti jer nemaju ovdje nikoga od prijatelja. A svi oni skupa sa mnom 'pljuju' po ostalim aplikacijama, ali njihovo ostane samo na tome. Ja koristim i Facebook, ali samo zato što se tako lakše čujem s ljudima koji su mi daleko.

Kada je Facebook postao popularan na našim prostorima nisam ga odmah imala. Nije mi se dalo to napraviti jer svi oko mene su to imali, a ja se nisam htjela odmah povoditi za drugima. Bilo mi je to glupo i bez smisla. Tada nisam znala da tako neke stvari imaju i nečega pozitivnog.
Nakon nekoliko godina ludila za tim, dok sam bila u posjetu rodbini i imala previše slobodnog vremena, odlučila sam napraviti si tamo profil i vidjeti na svoje oči što je to tako zanimljivog tamo da većina 'visi' na tome po cijele dane. Našavši se u tom svijetu uvidjela sam da ima i pozitivnog u tome, ako se ne pretjeruje i pazi što se radi.
Najzanimljivije od svega su mi bile razne stranice koje se mogu lajkati, te družiti s ljudima zajedničkog interesa (što god to bilo, knjige, filmovi, citati, moda, hrana, glumci, pjevači, i još hrpa toga, ovisno što vas zanima), a i može se postati administratorom stranica ili jednostavno napravite svoju.
U početku je bilo sve super, upoznala sam divne ljude tamo, s nekima sam još uvijek u kontaktu, te se redovito čujemo i vidimo. Ima se priliku upoznati s ljudima iz cijelog svijeta, dijeliti  s njima slike, tekstove, priče, savjeti i još puno toga. No kažu: 'Sve što je lijepo kratko traje.', i s ovim je doista bilo tako. Što je vrijeme više išlo ljudi koji rade iza tu kompaniju su počeli uvoditi razne promjene (većinom negativne).

Mislim da je najgora od svih koju su uveli ta da ne mogu svi fanovi vidjeti sve objave stranice osim ako se ne plaća. Neki ljudi dobro da imaju što za jesti i imaju te stranice da malo maknu misli od svakodnevnih problema, a ne da im još plaćaju. A za što da im plaćaju, pa ne zarađujemo što imamo stranice. (barem mi koji imamo obične stranice koje nisu povezane s nikakvim tvrtkama i sličnim). Unatoč svemu i dalje se ne damo. Neke stranice su dogurale do velikih brojeva i puno ljudi voli doći tamo i vidjeti nove slike i postove.

Nedavno sam se našla u fazi da sam htjela u potpunosti prestati koristiti tu mrežu jer sam čula da su neke tražili da pošalju sliku svoje osobne da bi potvrdili svoj identitet. E pa ne može! Nemam što skrivati, ali iz principa neću. I ako dođe do toga da me tako nešto zatraže sigurno odlazim od tamo. Bilo bi mi žao jer bi s puno dragih ljudi izgubila kontakt, ali od onih najbitnijih imam i broj mobitela.

Jedna od pozitivnih strana Facebook je besplatno dopisivanje. Potrebno je samo da si povezan na internet i možeš se dopisivati ili pričati koliko želiš. Što je i uglavnom kako se čujem s ljudima.

No da se vratim na Google plus koji me svakim danom sve više oduševljava. Znala sam za to još i prije jer sam bila napravila gmail, ali nisam imala vremena istražiti detaljnije. Ali došao je i taj dan kada me moja znatiželja dovela i tu. Sviđa mi se što ovdje nema ograničavanja u pogledu objava drugih, bilo zajednica, prijatelja, ili nečega drugog. Veliki plus mi je što ovdje kao da se ljudi još nisu stigli iskvariti i imaju poštovanja jedni prema drugima. Znam jako malo, skoro pa nikoga, tko koristi Google plus, ali naišla sam odmah na prijateljski raspoložene ljude spremne na dijeljenje lijepih misli. Volim i kada god stignem, pročitati i tuđe blogove. Puno ljudi piše stvarno predivne tekstove, neki više pjesničke, dok drugi svoja iskustva i viđenja nekih događaja, ili putopisa. Stvarno ima svega i svačega. Lako se izgubiti u moru tih životnih priča.

I sama sam se upustila u blogerske vode i uživam. Dodatno me ispunjava pisanje, dijeljenje i komentiranje s ljudima. Lijepo je vidjeti da su ljudi tu spremni potpunom neznancu uputiti lijepu riječ ili savjet.

U svom tom moru društvenih mreža s kojima smo okruženi, naravno da ima i pozitivnih i negativnih stvari. Na nama je da odlučimo gdje nam je bolje i ljepše. Kako sam po prirodi znatiželjna osoba na puno mjesta sam napravila profile jer me zanimalo što je to. Tako najbolje možemo vidjeti što je stvarno za nas.
Od svega toga nekako mi se najviše svidjelo, osim Google plusa, Pinterest-a i We heart it-a. Stvarno imaju predivnih slika. Još jedno mjesto sa slikama je i Instagram. No nekako ta sva silna naslikavanja nisu za mene. Od malena se klonim fotića. Više volim fotografirati prirodu, i razne detalje oko mene koji mi zapnu za oko.

Još jedno mjesto koje moram spomenuti je Youtube na koji često svratim. Ponekad poslušam muziku, a ponekad gledam smiješne videe ili videe ljudi koje pratim. I tamo ljudi dijele razna svoja iskustava. Ponekad naučim nešto novo , a ponekada se dobro nasmijem, dok nekad se samo prepustim omiljenoj melodiji koja me odvede u neki moj svijet.



Kako to da ste vi odabrali Google plus? Koje još društvene mreže volite posjetiti i zašto?

Nikada nije kasno! Upamti to!

Čak i ako skreneš s pravog puta i izgubiš se na neko vrijeme lutajući krivim cestama. Uvijek se možeš vratiti nazad, na pravi put. Iako si ga ostavio zapuštenog uvijek možeš doći, počistiti za sobom i raskrčiti si svoj put. Jer on te uvijek čeka, tu je, čeka da svojim koracima napraviš nove otiske na njemu i prođeš sve prepreke jer te vodi k tvom miru i sreći. 

Nemoj to nikada zaboraviti! 
Nikada ne prođe previše vremena u lutanjima, svi se mi ponekad izgubimo, no to ne znači da nema povratka. 

Put biva sve više zapušten i što više vremena prođe imati ćemo više posla. Ali čak i tada, trebamo zasukati rukave i popraviti štetu. Nema te štete koja se ne može popraviti.
Sve je na nama. Da li ćemo naći izgovore ili prionuti na posao, ne ovisi o nikome nego o nama samima. 

Najlakše je reći 'Prekasno je!' i prepustit se maštanjima i žaljenjima. To može svatko. 
Ali ono najbolje nije jednostavno jer onda bi to svatko imao. 
Treba se često i pomučiti da bi se uspjelo. No nije li u tome baš poseban gušt. Kada se nakon napornog rada osvrneš i vidiš postignuto. 

Nikada nije prekasno jer tvoj put te čeka poput vjernog prijatelja koji će ti sve oprostiti i nastaviti od tamo gdje ste stali. Nekada se možda moraš i vratiti nekoliko koraka u natrag i od tamo krenuti. Ali zar je to bitno ako si na svom pravom putu. Bitno je da se vratiš i s upornošću kreneš naprijed ne odustajući pred ničime. Jer to je tvoj put, ponekad trnovit i okrutan, ali takav je s razlogom. Da bi nakon te prepreke izašao još jači i zreliji. Bogatiji za novo iskustvo. Mudriji za jednu novu stepenicu. 

Budi snažan i hrabar i vrati se na svoj pravi put. Nemoj se sramiti povratka. Svakome se dogodi bar jednom da odluta na krivu stazu. No puno njih odluči da je moralo biti tako i da će dalje ići po toj blatnjavoj cesti u kojoj se svakim danom sve više utapaju gubeći samog sebe. Ali ništa ne mora biti, osim onoga što mi odlučimo!

Tako da nemojte dozvoliti da vas mišljenje drugih i lakoća pogrešnog puta navedu na to da odustanete od svog pravog puta i samoga sebe. Jer ako se mi sami ne izborimo za sebe, tko će drugi? 

Nitko.  

Nakon kojeg puta postaneš budala?

Nakon kojeg puta postaneš budala?

Jeste li se ikad to zapitali?

Nakon toliko razočarenja od pojedine osobe u životu se zapitaš kada dobrota preraste u glupost.
Istina je da treba praštati i da svi mi griješimo, ali kada netko uporno radi istu grešku ne mareći za naše osjećaje jer... eto... podrazumijeva se da se mora preći preko toga, zar doista trebamo se i dalje praviti slijepi!

Najgore što možemo napraviti je lagati sami sebe i praviti se da se to ne događa. Malo po malo to će nas uništiti...pojesti iznutra, a da ni ne primijetimo jer koliko god to potisnuli u sebe, to nas boli jer ta osoba nam je dovoljno bliska da smo odlučili prelaziti preko svega. Ali sve ima svoje granice!

Nitko nema pravo to raditi, pa čak ni netko iz obitelji jer nitko po samom rođenju ne dobije dozvolu za to. Mi smo ti koji to dopuštamo. A zbog čega?

Nitko nije toliko vrijedan da mu dopustimo da nas nanovo gazi i umanjuje našu vrijednost.

Nitko ne smije iskorištavati nečiju dobrotu i sklonost prelaženja preko nekih stvari.

Jer ako si to dozvolimo znači da dozvoljavamo nekome da pravi budalu od nas. Velika je razlika između dobrote i ludosti, ali prečesto je tanka granica između toga dvoje.

Ljudski je griješiti, ali iz grešaka nešto i naučiti, te iz takvih situacija izaći s naučenom lekcijom.

Ali nikad ne smijemo nikome dozvoliti da pravi budalu od nas. Odmah na početku to svima trebamo dati na znanje, a ako smo se već našli u okruženju takve osobe trebamo to odmah prekinuti. Nitko nije vrijedan toga. I da, znam da nije lagano. Pogotovo ako nam je stalo do nekoga, ali trebamo voljeti i sebe. Izboriti se za sebe. Postaviti granice. I nikoga ne puštati unutar tih granica jer kada se jednom nekome dozvoli da prijeđe tu granicu ta osoba će znati to iskoristiti protiv nas.

Predivan je osjećaj te slobode i svjesnosti svoje vrijednosti, svoje snage da se izborimo za sebe i nastavimo dalje uzdignute glave.

                                                  


Nikada nikome nemoj dopustit da iskorištava tvoju dobrotu i upravlja tvojim osjećajima.
Sam si krojač svoje sudbine i sam odabireš kako će se drugi ponašati prema tebi.
Ili ih spriječi ili ih makni iz svog života. Napravi bilo što, samo nešto napravi! Nemoj pasivno gledati i tražiti opravdanja za takva ponašanja.

                                                 
                                                 

Materinji jezik, nemoj nam otići!

Već sam prije u jednom od prijašnjih postova spomenula tu temu, ali osjećam potrebu da trebam napisati nešto više o tome jer mi se neprestano mota po glavi.

Žalosno je kako ljudi ne cijene svoj materinji jezik. Dosta ljudi se čak i odlučuje pisati na nekom stranom jeziku jer tako mogu doći do većeg broja čitaoca i to mi je još u redu ako netko pokušava pokrenuti nekakav posao, pa normalno da želi zaraditi što više.
Ali ljudi koji pišu svoje male svaštare, poput mene, mislim da bi trebali pisati na svom jeziku.

Nisam protiv stranih jezika, naprotiv, i sama volim strane jezike i mislim da svatko tko ima priliku i želju da treba učiti i nove stvari, pa tako i jezike. Jer cijeli život učimo i trebamo nadopunjavati naše znanje jer toliko ima i starih i novih stvari koje možemo naučiti, tako da bila bi šteta da podignemo zidine oko sebe i zaustavimo priljev informacija.

Neke od jezika koje bi ja htjela znati su korejski, španjolski, francuski, ruski, i usavršiti do kraja engleski. Tko zna, možda mi se jednog dana želje i ostvare.

No mislim da bi trebali više cijeniti i ono što imamo jer imamo jedinstveno pismo i jezik koji trebamo ponosno koristiti kada god možemo.

Jedna od stvari koje sam primijetila je i sve veće korištenje stranih riječi u našem rječniku, i to toliko da za neke više ni ne znamo kako se pravilno kažu na našem jeziku. I ja se nalazim u toj skupini kao i većina.
Baš mi se neki dan dogodilo da jednu riječ uopće nisam znala kako se kaže na mom jeziku, a baš sam ju htjela napisati onako kako se kod nas kaže, i uspjela sam naći prijevod te riječi. A najzanimljivije je što ni stariji oko mene nisu znali odmah prevesti nego sam morala pronaći na internetu, pa sam onda i njima rekla tako da znaju.
Vjerojatno je engleski jedan od vodećih jezika koji nam se počeo miješati s našim, zbog sve te silne tehnologije i društvenih mreža na kojima boravimo svaki dan, i neke su aplikacije na engleskom tako da pokupimo izraze, ni ne razmišljajući kako se to kaže na našem jeziku.
Od uvijek imamo posuđenice iz tuđih jezika, ali mislim da nikada nisu bile u tolikom broju kao u današnje vrijeme, kao da se dogodila poplava engleskog jezika.

Ovim postom želim da ljudi malo razmisle i bore se protiv sve većeg zanemarivanja materinjeg jezika. Trebamo pratiti novosti i biti u toku s vremenom, ali isto tako možemo u nekim situacijama usmjeriti pažnju i njegovati neke stvari jer sigurno ne želimo da se naši jezici izgube i nestanu jednog dana. A za to bi bili mi krivi. Svatko od nas. Svatko tko se nije potrudio da više cijeni svoje.

Tako da učite i nove jezike, ali nikako ne zaboravite i svoj materinji jezik!

Sreća. Riječ od pet slova, a puno različitih značenja.

''Sreća. Riječ od pet slova, a puno različitih značenja.
Za svakoga čovjeka sreća ima drugačije značenje.
Što znači imati sreće u životu?
Za nekoga su to materijalne stvari, a za nekoga duhovne.
Ali znači li to da kada tih materijalnih stvari nema, nema ni sreće za te ljude?                          Ne znam odgovor na to jer nisam takva osoba. Mene sitnice čine sretnom.''

To je odlomak iz jedne moje priče koju sam davno započela pisati.
Svakodnevno nailazim na razne citate o sreći. I sve to djeluje nekako jednostavno. Ako želiš biti sretan, biti ćeš. No stvarnost je drugačija. Ako netko zaista želi biti sretan mora na tome raditi svaki dan. To je proces koji traje cijeli život. Svakog dana se borimo protiv raznih stvari koje nam dođu na put i pokušaju nas smesti s puta. Iskušenja su svaki dan oko nas, bilo u obliku negativnih ljudi, trendova koji nam nameću da težimo materijalnom i savršenstvima koja ne postoje. Čak i skromni ljudi se znaju naći kako maštaju o nekoj ne bitnoj stvari koju bi si tako htjeli, pa si dozvole da to utječe na njih. No onda se trgnu i zapitaju, što to meni stvarno treba, zar zaista trebam biti tužan što to ne mogu imati. I shvate da je to ne važna glupost koja im i ne treba, da su sretni što su zdravi, imaju obitelj, ili bio što drugo što ih čini sretnima.

                                "Moj život nije savršen,  ali sam zahvalan na svemu što imam."

Neki nemaju ni zdravlje ni obitelj, ali opet nađu u svakom novom danu nešto što ih veseli i gura dalje. Prihvaćaju ono što imaju i ne koncentriraju se na ono što nemaju. Taj popis neimaštine može ići u nedogled jer uvijek će postojati nešto što nemamo i što bi željeli imati. Naravno da treba težiti nečemu u životu, ali ne smijemo si dozvoliti da na putu do toga naša sreća izostane zbog ne imanja istoga.

                                                     "Najbolje stvari u životu se ne vide.
                                                      Zato zatvaramo oči kada se ljubimo, 
                                                      smijemo i sanjamo."


Trebamo se okružiti s onim što volimo, pa što god to bilo. Bilo to sport, čitanje, crtanje, pisanje, izrađivanje, vrtlarenje, istraživanje, šetanje, životinje..... i još hrpa drugih stvari koje nas zanimaju. Nije bitno što su, bitno je da nas vesele i navode nas da kvalitetno utrošimo slobodno vrijeme.

                                          "Izgubi sebe u stvarima koje voliš, tamo ćeš i naći sebe."


Uvijek će se naći neki pesimist koji će reći lako je to pričati. Znam da je lako reći ili napisati, ali i to je jedna vrsta početka. Način na koji ćeš doći do cilja da budeš sretan. Ne postoji osoba koja je sretna dvadeset i četiri sata na dan, svi mi imamo svoje loše dane. No trebamo pokušati što prije izaći iz tog sivila svakodnevice i uroniti u beskraj pozitive koje nas okružuje, nalazi se u sitnicama koje nam se dogode svaki dan.

                                    " Svaka pozitivna promjena u tvom životu počinje sa čistom, 
                                ne dvosmislenom odlukom da ćeš ili napraviti ili prestati raditi nešto."

Jedna od grešaka koje ljudi rade je da svoju sreću podređuju naspram drugih. Tako nikada nećeš biti u potpunosti sretan. Jer ljudi ulaze i izlaze iz naših života. Ako naša sreća ovisi samo o drugima znači da nikada nećemo biti u potpunosti ispunjeni. Čovjek jest društveno biće, čak i mi koji nismo previše društveni i više se povlačimo u svoj svijet knjiga i pisanja opet moramo se s vremena na vrijeme probuditi i izaći među ljude. No ako kreneš izgrađivati sebe kao osobu i tražiti sreću u sebi nikada ti se neće dogoditi da ti sreća u potpunosti nestane odlaskom osobe do koje ti je bilo stalo. Jer bio si sretan i prije te osobe koja je donijela dodatnu dozu sreće u tvoj život, ali odlaskom nije ponijela sve sa sobom jer nikada nije sve ovisilo samo o njoj.

A najveća greška koju možemo napraviti je odreći se samih sebe. Zanemariti stvari koje volimo zbog nekoga drugoga. Drugi nas trebaju prihvatiti takvima kakvi jesmo, a ne da se mi mijenjamo zbog njih. Ako ćemo se mijenjati i ravnati prema drugima nikada nećemo biti ono što jesmo. I tako nikada nećemo biti sretni jer ćemo biti samo ljušture bez pravog ja.

                                              "Budi ono što jesi, a ne ono što svijet želi da budeš." 

Možda se nekome može činiti da sam jako pozitivna osoba, no realnost je drugačija. I ja se svaki dan borim sa svojim ''demonima''. Ali odbijam se prepustiti surovoj stvarnosti. Trudim se svakodnevno, težiti lijepim mislima. I obično mi je lakše gledati pozitivno na nešto kada je u pitanju netko drugi. No najlakše je reći 'Ah, ja sam pesimist i ne znam drugačije.' i skrivati se iza te izjave.
Uvijek svi govore 'Sve se može kada hoće.', i to stvarno tako je. Dok se ne dogovorimo sami sa sobom što želimo i da ćemo se za stvarno pokrenuti nećemo ništa postići.
Tako da pokrenimo se i učinimo svijet ljepšim za življenje!

Moje skromno iskustvo u moru blogova

Ovdje na bloggeru sam tek tjedan dana, ali imam potrebu iznijeti neke stvari koje sam primijetila.

Tražeći druge blogove naišla sam na dosta ne aktivnih i zaboravljenih blogova. Nekako mi dođe žao kada naiđem na neki zanimljivi blog, a onda vidim da ništa nije stavljeno već više od godinu dana.

Naravno, svima nama se dogode neke stvari u životu kada možda više se ne možemo baviti istim hobijima kao i prije. Ali nekako mislim da je problem i što ljudi očekuju da od prvog posta imaju veliku posjećenost i hrpu komentara. Pa normalno da ne možeš očekivati da odmah nakon nekoliko postova svi znaju za tvoj blog. Još pogotovo ako ne pišeš na engleskom, mislim da je još teže pronaći puno čitatelja.

Ali zar je to toliko bitno?!

Svaka osoba bi trebala prvenstveno pisati radi sebe i zato što voli pisati. To je ono što te ispunjava i uljepšati svaki dan. A ako usput nađeš i čitatelje to je samo dodani plus. Ne bi trebala biti najvažnija stvar. Ne kažem da meni nije drago kada vidim da je bilo novih posjetitelja ili da se nekome svidjelo, pa je označio da mu se sviđa, naravno da je, jednako kao i svaki pogled na blogu. Ali čak i da nema toga ne bi me to samo tako obeshrabrilo jer pišem najviše zbog sebe. Trenutno sam u fazi u životu gdje mi je ulazak u svijet blogova baš trebao. Nešto novog miješanog sa starim. Od prije volim pisati, ali nisam se još okušala u pisanju bloga. No nije to tako teško kao što se čini. Samo treba skupiti hrabrosti da se napravi prvi korak i da se objavi prvi post. Kasnije ide sve samo od sebe. Bez puno razmišljanja. Riječi idu jedna za drugom i pune retke s lakoćom. Inače mi kod pisanja ne nedostaje inspiracije, a primijetila sam i da dok pišem na blogu da isto tako ideje se bore jedna s drugom koja će prva ugledati svijetlo dana.

Do sada sam naišla na razne blogove, ali jedan me posebno oduševio! Toliko da sam ostala bez teksta. Nisam mogla vjerovati da nečiji blog može zračiti tolikom pozitivnom energijom. Nažalost nisam stigla skroz istražiti taj blog jer nisam imala vremena, ali tih nekoliko članaka koje sam pročitala su ostavili veliki dojam na mene. Odvojite koju minutu vremena i zavirite na taj blog, sumnjam da ćete ostati razočarani.

Ovdje vam je poveznica spomenutog bloga, pa pogledajte!