Večera, Herman Koch

Večera, Herman Koch

Ova knjiga me nije oduševila, a dijelom sam i ja zaslužna za to. Naravno, ne namjerno.
No da krenemo iz početka.
Za tu knjigu sam čula još prošle godine kada se tek pojavila kod nas. Vidjela sam je među preporukama na raznim stranicama. Nisam ju imala u planu čitati, nije mi se našla na listi 'ovo moram pročitati'. Ali eto, dogodilo se da sam došla do nje pa sam ju odlučila pročitati. Nisam imala neka velika očekivanja jer ponekad je bolje ne očekivati previše, pa se onda ne možeš ni razočarati.

Odmah od početka mi se svidio stil pisanja. Od prvih redaka se lako čita jer pisac na svoj poseban način upoznaje čitatelja s likovima i radnjom kroz monologe i događaje nosioca radnje. Kako radnja odmiče i nižu se sljedovi jela, otkriva se sve više o naizgled skladnim obiteljima. Pomalo zbunjujuće može biti vraćanje na neke prošle događaje, no oni nam pojašnjavaju situaciju i odnose među likovima.

Nekako sam se ponadala da ono što piše na samoj naslovnici nije samo reklama: ''Šokantno, mračno, pametno.'' Nekako ništa od toga, pogotovo šokantnog i mračnog, nisam pronašla u ovoj knjizi. Za to krivim dvije stvari. Prva je što svakog dana možemo čuti za svakakve strahote što se događaju na našoj planeti tako da glavni događaj knjige nije baš toliko šokantan s obzirom na što su sve ljudi spremni učiniti jedni drugima.
A najveća greška koju sam nesvjesno napravila je čitanje knjige 'Plamen gladi' prije ove knjige. Jer kada prvo takvu knjigu pročitate, koja isto spada pod psihološki triler, onda vam malo toga može biti šokantnog i mračnog jer ta knjiga je stvarno nešto što vas potrese i ostavi ušokirane. Naspram te knjige 'Večera' je mala beba za nju.
Da sam to znala prije naravno da bi knjigu 'Večera' prije pročitala. No eto, dogodilo se što se dogodilo, i zbog toga mislim da ne mogu dati realnu ocjenu ovoj knjizi. Ali ono što mogu je vama dati savjet da ne ponovite moju grešku.

U ovoj knjizi se povlače razna pitanja odgoja djece, reakcije roditelja i obitelji, odnosi među članovima obitelji, ne poštivanje tuđeg života samo zato što nema krov nad glavom, potreba ljudi da se prikazuju drugima kao savršeno skladna obitelj bez mana (takva ne postoji, postoje samo one koje mogu to bolje odglumiti od drugih), i još raznih društvenih ponašanja koja su prisutna svakodnevno. Podosta je materijala za raspravljanje.

Od svog tog šoka što nema pravog šoka nisam ni zapisala citate iz ove knjige osim jednog koji se proteže kroz većinu knjige.

" >Sve sretne obitelji su slične, svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način.<, takvom rečenicom počinje Tostojeva Ana Karenjina." 



Da li je netko od vas pročitao ovu knjigu? Kako se vama svidjela?

Google plus - malo nas je, al nas ima!

Google + je još jedna u nizu društvenih mreža na internetu. No mislim da je među najboljima i baš zato mi je žao što toliko ljudi ni ne zna za to. Većina ima Facebook ili tako nešto što je popularno i svi imaju. Time samo pokazuju i inače stanje kod ljudi koji poput ovaca prate stado i ni ne trude se misliti svojom glavom, istražiti nešto novo, isprobati nove, ponekad i bolje stvari.

Ljudima kojima spomenem Google plus obično ili ni ne znaju što je to ili znaju, i slažu se da je super, ali ne žele koristiti jer nemaju ovdje nikoga od prijatelja. A svi oni skupa sa mnom 'pljuju' po ostalim aplikacijama, ali njihovo ostane samo na tome. Ja koristim i Facebook, ali samo zato što se tako lakše čujem s ljudima koji su mi daleko.

Kada je Facebook postao popularan na našim prostorima nisam ga odmah imala. Nije mi se dalo to napraviti jer svi oko mene su to imali, a ja se nisam htjela odmah povoditi za drugima. Bilo mi je to glupo i bez smisla. Tada nisam znala da tako neke stvari imaju i nečega pozitivnog.
Nakon nekoliko godina ludila za tim, dok sam bila u posjetu rodbini i imala previše slobodnog vremena, odlučila sam napraviti si tamo profil i vidjeti na svoje oči što je to tako zanimljivog tamo da većina 'visi' na tome po cijele dane. Našavši se u tom svijetu uvidjela sam da ima i pozitivnog u tome, ako se ne pretjeruje i pazi što se radi.
Najzanimljivije od svega su mi bile razne stranice koje se mogu lajkati, te družiti s ljudima zajedničkog interesa (što god to bilo, knjige, filmovi, citati, moda, hrana, glumci, pjevači, i još hrpa toga, ovisno što vas zanima), a i može se postati administratorom stranica ili jednostavno napravite svoju.
U početku je bilo sve super, upoznala sam divne ljude tamo, s nekima sam još uvijek u kontaktu, te se redovito čujemo i vidimo. Ima se priliku upoznati s ljudima iz cijelog svijeta, dijeliti  s njima slike, tekstove, priče, savjeti i još puno toga. No kažu: 'Sve što je lijepo kratko traje.', i s ovim je doista bilo tako. Što je vrijeme više išlo ljudi koji rade iza tu kompaniju su počeli uvoditi razne promjene (većinom negativne).

Mislim da je najgora od svih koju su uveli ta da ne mogu svi fanovi vidjeti sve objave stranice osim ako se ne plaća. Neki ljudi dobro da imaju što za jesti i imaju te stranice da malo maknu misli od svakodnevnih problema, a ne da im još plaćaju. A za što da im plaćaju, pa ne zarađujemo što imamo stranice. (barem mi koji imamo obične stranice koje nisu povezane s nikakvim tvrtkama i sličnim). Unatoč svemu i dalje se ne damo. Neke stranice su dogurale do velikih brojeva i puno ljudi voli doći tamo i vidjeti nove slike i postove.

Nedavno sam se našla u fazi da sam htjela u potpunosti prestati koristiti tu mrežu jer sam čula da su neke tražili da pošalju sliku svoje osobne da bi potvrdili svoj identitet. E pa ne može! Nemam što skrivati, ali iz principa neću. I ako dođe do toga da me tako nešto zatraže sigurno odlazim od tamo. Bilo bi mi žao jer bi s puno dragih ljudi izgubila kontakt, ali od onih najbitnijih imam i broj mobitela.

Jedna od pozitivnih strana Facebook je besplatno dopisivanje. Potrebno je samo da si povezan na internet i možeš se dopisivati ili pričati koliko želiš. Što je i uglavnom kako se čujem s ljudima.

No da se vratim na Google plus koji me svakim danom sve više oduševljava. Znala sam za to još i prije jer sam bila napravila gmail, ali nisam imala vremena istražiti detaljnije. Ali došao je i taj dan kada me moja znatiželja dovela i tu. Sviđa mi se što ovdje nema ograničavanja u pogledu objava drugih, bilo zajednica, prijatelja, ili nečega drugog. Veliki plus mi je što ovdje kao da se ljudi još nisu stigli iskvariti i imaju poštovanja jedni prema drugima. Znam jako malo, skoro pa nikoga, tko koristi Google plus, ali naišla sam odmah na prijateljski raspoložene ljude spremne na dijeljenje lijepih misli. Volim i kada god stignem, pročitati i tuđe blogove. Puno ljudi piše stvarno predivne tekstove, neki više pjesničke, dok drugi svoja iskustva i viđenja nekih događaja, ili putopisa. Stvarno ima svega i svačega. Lako se izgubiti u moru tih životnih priča.

I sama sam se upustila u blogerske vode i uživam. Dodatno me ispunjava pisanje, dijeljenje i komentiranje s ljudima. Lijepo je vidjeti da su ljudi tu spremni potpunom neznancu uputiti lijepu riječ ili savjet.

U svom tom moru društvenih mreža s kojima smo okruženi, naravno da ima i pozitivnih i negativnih stvari. Na nama je da odlučimo gdje nam je bolje i ljepše. Kako sam po prirodi znatiželjna osoba na puno mjesta sam napravila profile jer me zanimalo što je to. Tako najbolje možemo vidjeti što je stvarno za nas.
Od svega toga nekako mi se najviše svidjelo, osim Google plusa, Pinterest-a i We heart it-a. Stvarno imaju predivnih slika. Još jedno mjesto sa slikama je i Instagram. No nekako ta sva silna naslikavanja nisu za mene. Od malena se klonim fotića. Više volim fotografirati prirodu, i razne detalje oko mene koji mi zapnu za oko.

Još jedno mjesto koje moram spomenuti je Youtube na koji često svratim. Ponekad poslušam muziku, a ponekad gledam smiješne videe ili videe ljudi koje pratim. I tamo ljudi dijele razna svoja iskustava. Ponekad naučim nešto novo , a ponekada se dobro nasmijem, dok nekad se samo prepustim omiljenoj melodiji koja me odvede u neki moj svijet.



Kako to da ste vi odabrali Google plus? Koje još društvene mreže volite posjetiti i zašto?

Plamen gladi, Erik Axl Sund

Plamen gladi je drugi nastavak trilogije 'Tko je Victoria Bergman'. Napisali su je Jerker Eriksson i Hakan Axlander Sundquist pod imenom Erik Axl Sund.

Prvi dio trilogije 'Soba zla' sam još prošle godine vidjela i činilo mi se zanimljivo po kratkom sadržaju. Ove godine sam slučajno i naletjela na nju u knjižnici, pa ju i posudila. Knjiga mi se svidjela i zanimalo me što će biti dalje, ali toliko je popularna da su stalno svi nastavci vani. I nakon ne znam ni ja kojeg puta u knjižnici mi se posrećilo da je baš u tom trenu vraćen drugi dio.

Ovo nisu knjige koje ćete moći pročitati kao neko lako štivo. U ovom trileru, za koji su nagrađivani, se prikazuje mračna strana stvarnosti koja ostavlja čitatelja pod dojmom. Pisci toliko spretno uvedu čitatelja u glavu likova da ne mogu ne utjecati na vas jer razni su likovi nosioci radnje, a oni svi ne razmišljaju na uobičajen način, što djeluje pomalo zbunjujuće i zastrašujuće kada se nađete u takvom umu. Iako su nositelji radnje više likova, kroz knjigu se njihova poglavlja mijenjaju dovoljno često da možete pratiti radnju koja se isprepliće i na nevjerojatne načine spaja živote likova.

Najstrašnije je u cijeloj toj priči što se takve stvari stvarno događaju. U knjigama se pojavljuju razni problemi društva koji ne smiju biti zanemareni jer previše nevinih žrtava nastrada i time im bude život u potpunosti uništen jer ne postoji taj lijek koji će ih oporaviti od tako nečega. Najžalosnije je što puno toga bi bilo spriječeno da neki ljudi ne odaberu biti slijepi i propuste spasiti nečiji život.

U svakom slučaju preporučam svima ovu trilogiju. Odličan psihološki triler su napisali i sigurno svakoga tko to pročita ostave pod velikim dojmom jer nije da se možete svaki dan naći u glavi psihopata.

Nadam se da ću i s trećim nastavkom 'Pitijina istina' imati sreće u pronalasku kao s prva dva dijela.


"Mržnja ne kopni. Upravo je suprotno; očvrsne, oblikuje se u zašiljene kristale leda koji okružuju sve njezino biće."

"Oprostiti nešto što je moguće oprostiti, zapravo uopće nije opraštanje, misli. Pravo je opraštanje oprostiti nešto neoprostivo. To može samo bog." 

"Svi su ljudi jednaki. Istina koju se prilagođava po potrebi."

"Život je previše dragocjen da bi ga se provelo u iščekivanju nečega. 
  Nečega što će te odvesti negdje drugdje."

"To je zakon ljudske prirode - sve što je bilo skriveno u duši, bori se i želi izbiti na površinu."


Jedna zanimljivost koju sam zamijetila čitajući knjigu je pojam ambidekster, što znači da je osoba i lijevak i dešnjak. Do sada obično kada bi se to negdje spominjalo ne bi se koristio taj izraz.


Jeste li vi već čitali ovu trilogiju? Ili tek planirate pročitati?

Nikada nije kasno! Upamti to!

Čak i ako skreneš s pravog puta i izgubiš se na neko vrijeme lutajući krivim cestama. Uvijek se možeš vratiti nazad, na pravi put. Iako si ga ostavio zapuštenog uvijek možeš doći, počistiti za sobom i raskrčiti si svoj put. Jer on te uvijek čeka, tu je, čeka da svojim koracima napraviš nove otiske na njemu i prođeš sve prepreke jer te vodi k tvom miru i sreći. 

Nemoj to nikada zaboraviti! 
Nikada ne prođe previše vremena u lutanjima, svi se mi ponekad izgubimo, no to ne znači da nema povratka. 

Put biva sve više zapušten i što više vremena prođe imati ćemo više posla. Ali čak i tada, trebamo zasukati rukave i popraviti štetu. Nema te štete koja se ne može popraviti.
Sve je na nama. Da li ćemo naći izgovore ili prionuti na posao, ne ovisi o nikome nego o nama samima. 

Najlakše je reći 'Prekasno je!' i prepustit se maštanjima i žaljenjima. To može svatko. 
Ali ono najbolje nije jednostavno jer onda bi to svatko imao. 
Treba se često i pomučiti da bi se uspjelo. No nije li u tome baš poseban gušt. Kada se nakon napornog rada osvrneš i vidiš postignuto. 

Nikada nije prekasno jer tvoj put te čeka poput vjernog prijatelja koji će ti sve oprostiti i nastaviti od tamo gdje ste stali. Nekada se možda moraš i vratiti nekoliko koraka u natrag i od tamo krenuti. Ali zar je to bitno ako si na svom pravom putu. Bitno je da se vratiš i s upornošću kreneš naprijed ne odustajući pred ničime. Jer to je tvoj put, ponekad trnovit i okrutan, ali takav je s razlogom. Da bi nakon te prepreke izašao još jači i zreliji. Bogatiji za novo iskustvo. Mudriji za jednu novu stepenicu. 

Budi snažan i hrabar i vrati se na svoj pravi put. Nemoj se sramiti povratka. Svakome se dogodi bar jednom da odluta na krivu stazu. No puno njih odluči da je moralo biti tako i da će dalje ići po toj blatnjavoj cesti u kojoj se svakim danom sve više utapaju gubeći samog sebe. Ali ništa ne mora biti, osim onoga što mi odlučimo!

Tako da nemojte dozvoliti da vas mišljenje drugih i lakoća pogrešnog puta navedu na to da odustanete od svog pravog puta i samoga sebe. Jer ako se mi sami ne izborimo za sebe, tko će drugi? 

Nitko.  

Usijanje i Zamka, Lee Child

                                                             Usijanje, Lee Child 

Ova knjiga me odmah osvojila na prvu. Od prvog poglavlja kreće zaplet i kroz cijelu knjigu se provlače pitanja, na koja dođe još samo novih. Tjera te da se zapitaš kome da vjeruješ i što se stvarno događa jer tok radnje nekoliko puta mijenja smjer.

Jack Reacher krenuo je na put autostopiranjem kao i uvijek do sada. No nije mu bilo ni na kraj pameti da će biti uvučen u život vozačice na taj način. A sve je počelo njezinom rečenicom: " -Ime mi je Carmen Greer, rekla je. -  Trebam tvoju pomoć.-"

Radnja knjige je smještena u Teksasu po najvećim vrućinama kada temperatura po noći pada na trideset do trideset i pet stupnjeva. Inače imam problema s prevelikim vrućinama tako da mi je samo od čitanja o takvoj klimi nekako postalo pretoplo. Tako da ako čitate knjigu u zimske dane može vas dodatno ugrijati, a ako je ljeto onda možete naći neke savijete kako se rashladiti.

Inače dok čitam knjige uvijek mi zapnu za oko neobični recepti iz raznih zemalja. Njima je to nešto skroz normalno i obično jer su odrasli tako, a meni su neke te kombinacije nove. U ovoj knjizi sam primijetila da je uobičajeno od djetinjstva, pa čak i stariji to vole popiti/pojesti, a to je cola sa sladoledom. Čini mi se zanimljivom kombinacijom jer oboje jako volim, ali nije mi nikada palo na pamet to dvoje pomiješati. Kao mala sam često jela ledene štapiće s okusom cole, no ovo je baš tekuća cola u koju je ubačen sladoled.

Evo dva citata iz knjige koja sam zapisala:

"Nadaj se najboljem, planiraj za najgore. To mu je bio životni moto."

"Trojica mogu čuvati tajnu ako su dvojica od njih mrtvih."




                                                               Zamka, Lee Child 

Ova knjiga mi je dobra. Nema to nešto što i one dvije prije nje koje sam čitala, ali unatoč tome sam ju pročitala jer je zanimljiva i zanimalo me što će se dogoditi na kraju. Sve mi se više čini da Child ne može napisati lošu knjigu. Ima talenta za pisanje zapleta koji se tokom knjige nekoliko puta zapetljaju. Obično su mu knjige ne predvidljive, no u ovoj sam jednu stvar pri kraju pogodila, što me malo razočaralo, ali onda nekoliko stranica nakon toga me opet iznenadio s nečim drugim. Volim to ne znanje što će biti sljedeće dok čitam. A on to odlično obavlja.

Radnja ove knjige se više puta seli s mjesta na mjesto jer u potrazi za odgovorima glavni likovi su prisiljeni više puta letjeti da bi došli do informacija. U ovoj knjizi Reacher se susreće s ljudima iz svoje prošlosti koji su mu ostali u lijepom sjećanju. No taj susret završava na način koji je mogao samo sanjati.

Što više Lee Child-ovih knjiga čitam shvaćam zašto ga toliko hvale. Do sada sam ih tri pročitala i dvije su mi odlične. Posudila sam u knjižnici još dvije njegove knjige, te ću nakon njih moći reći da li se i on nalazi na listi mojih najdražih pisaca.


"Ljudi žive i onda umru, a ako su dobro živjeli i mirno umrli, onda nemaju za čim žaliti."

"Život je previše kratak da se trati na brigu."

" Prvo potrošiš mnogo novaca i vremena da trava naraste, kako bi potrošio još više vremena i novaca na košenje i održavanje. Psuješ kad je neuredan, a onda se brineš je li previše pokošen, pa cijelo ljeto trošiš novac na skupu vodu, a cijelu jesen na skupe kemikalije.
Šašavo. Ali ako postoji kuća zbog koje bi se mogao predomisliti, onda je to Garberova kuća. Potpuno obična, ništa ne traži od tebe. Doimala se kao da je ljepša zbog toga što je bila zapuštena. A pogled je veličanstveni. Široka Hudson rijeka, mirna i moćna. Stara rijeka će uvijek teći, a vi radite što vas volja u svojim kućama u dvorištima na njenoj obali."


Jedna zanimljivost koju sam saznala u vezi glavnog lika Child-ovih knjiga je kako je glavni lik, Jack Reacher, dobio ime. Već je započeo pisati knjigu, no i dalje nije imao ime glavnog lika. Jednog dana kada je bio u kupovini sa ženom, jedna osoba ga je zamolila da mu doda nešto s gornje police (reach, eng.). Nakon toga žena mu je rekla da bi, ako mu propadne posao, mogao raditi kao reacher (dodavač). I tako je od toga dobio ime Reacher za glavnog lika.

Jeste li vi štogod čitali od ovog pisca? Ako jeste, što i kako vam se sviđa?